zg zd

Novoimenovani zadarski nadbiskup koadjutor Milan Zgrablić svoj prvi nastupni razgovor u medijima po objavi svoga imenovanja dao je za Hrvatski katolički radio. Razgovor je emitiran u četvrtak 21. travnja u emisiji Aktualno.

Tijekom prvoga službenog pohoda Zadru nakon imenovanja, kada je sa zadarskim nadbiskupom Želimirom Puljićem dogovarao organizaciju svoga biskupskog ređenja, s mons. Zgrablićem je na Uskrsni utorak, 19. travnja, u Salonu Nadbiskupskog doma u Zadru razgovarala novinarka Ines Grbić.

Mons. Zgrablić će biti 70. zadarski nadbiskup, odnosno 114. pastir u 17 stoljeća zadarske Crkve. Iako još nije zaređen za biskupa, ispravno je obraćati se mons. Zgrabliću s oče nadbiskupe.

Dobro došli, novoimenovani oče nadbiskupe koadjutore, u Grad Zadar i Zadarsku nadbiskupiju. Za nama je veliko vrijeme Svetog trodnevlja i svetkovina Uskrsa. Kako ste Vi, s obzirom na novu službu koja je pred Vama, proveli to bremenito liturgijsko vrijeme? U tom kontekstu, vjerujem da su Vas pratili neki drugačiji osjećaji za vrijeme Velikog petka, Velike subote, a tek Velikog četvrtka kada je ustanovljeno svećeništvo i sveta euharistija.

Vazmeno vrijeme je osobito vrijeme kojega svaki svećenik proživljava na izuzetan način. Na poseban način to proživljava župnik koji vodi veliku župnu zajednicu. Mi smo imali veliku sreću i ove godine da smo za sva tri dana imali našeg nadbiskupa Dražena Kutlešu koji je predvodio sve obrede cijelog Velikog tjedna. Pa je to meni bilo vrijeme, kad sam se, stvarno kao rijetko dosada, mogao prepustiti vodstvu liturgije koja ima tako veliko blago i bogatstvo. S velikom radošću konstatirali smo da se mnogo, mnogo ljudi vratilo nakon pandemije koronavirusne bolesti i straha koji je bio. Obredi su nam bili jako posjećeni, ljudi su pristupili sakramentu pomirenja, ispovijedali smo po cijele dane. Dakle, bili smo prilično umorni, ali jako sretni, jer su ti dani bili bogati, vrlo sadržajni, vrlo duboki i proveli smo ih zaista onako kako se može samo poželjeti da ih provedemo.

Jesu li do Vas dolazile reakcije: „Odlazi naš katedralni župnik iz Poreča“?

Pa ima i takvih reakcija, naravno. Ljudi dolaze i obično kažu dvije stvari: Drago nam je, čestitamo Vam, ali i žao nam je što odlazite. Koga ćemo sada dobiti? Sad je to briga, ‘ko će nama doći. Moj odgovor je bio, Još ću ja neko vrijeme biti s vama.

Oče nadbiskupe, Vi ste i u svome imenovanju spomenuli da Vas je odluka pape Franje zatekla i imali ste vrlo kratko vrijeme za reći da ili ne, donijeti i tu osobnu odluku. Dakle, 29. ožujka primanje obavijesti, a već tjedan dana poslije, 7. travnja, objava imenovanja. Jeste li bili pod svojevrsnim pritiskom da brzo morate prihvatiti tu službu? Spomenuli ste i neprospavane noći.

Dakako da nisam bio pod nikakvim pritiskom, da me netko prisilio i nagovarao na bilo što. To je doista bila moja slobodna odluka koju sam u savjesti prihvatio na način da jednostavno nisam mogao reći ne. Koji razlog mogu navesti? Teško mogu navesti razlog: Meni se ne da; Ja ne bih; Neka netko drugi… Mene je iznenadila činjenica, uopće nisam znao niti kako ide sama procedura. Da Sveti Otac već imenuje osobu i to ostaje u tajnosti sve dok osoba to ne prihvati. Toga 7. travnja je bila samo javna objava. Činjenica da mi je netko povjerio tako jako odgovornu i važnu službu… Dosad nisam ni jednu službu odbio, a nije ih bilo malo, koje sam vršio u biskupiji ili na drugim mjestima.

Jednostavno, zbilja u savjesti nisam našao ni jedan pravi razlog koji bih naveo. Svetom Ocu treba i pismeno odgovoriti prihvaćam li ili ne prihvaćam. Nisam našao nijedan pravi razlog zašto bih rekao da to ne prihvaćam. Ali nisam bio pod nikakvim pritiskom, nitko me nije silio da mora to biti u dan, dva. Dapače. Dali su mi izvjesnu slobodu. Ali ne znam što bih dobio, da sam još to bio razvlačio nekoliko dana, što bi se bilo rodilo u meni. Dakle, ako postoji neki problem, najbolje ga je najprije riješiti, pa je onda čovjek mirniji kad se opredijeli, odluči konačno, kad donese neku odluku.

Ako nije indiskretno, možete li nam reći u kakvim okolnostima Vas je zatekao poziv apostolskog nuncija? Isus je Petra pozvao usred njegove radne svakodnevice, dok je ribario. A Vas? Kako je Vaša svakodnevica izgledala toga dana?

Pa ja sam se baš nalazio u uredu, rješavao sam neku dokumentaciju, pisao neke potvrde, sređivao. Sada su krizme, prve pričesti, vršio sam neku administraciju. I uslijedio je poziv časne sestre iz nuncijature. Budući da nisam bio sam u uredu, mislio sam, što to sad znači, bolje da se ja malo maknem. I udaljio sam se iz ureda da mogu u miru razgovarati. Dakle, uhvatio me u mom župnom redovnom poslu, radu, gotovo svakodnevnom, ono što radi svaki svećenik, župnik, tako sam i ja. Bilo je to do podne, kad obično dežuramo u župnom uredu, tako da je i mene zahvatilo za stolom, dok sam radio svoje redovne poslove.

Kada ste čuli što sada Gospodin stavlja pred Vas, koja je bila Vaša prva reakcija? A još kad se zna – Zadar – jedna drevna Crkva.

Dakle, prva reakcija je bila prilično šokantna. Nije uobičajeno da vas nuncij zove svaki dan. Nuncij me je zamolio da dođem u Zagreb i preko telefona mi je rekao da se radi o jednoj diskretnoj stvari o kojoj želi sa mnom razgovarati. Jednostavno, nisam znao, zove me nuncij, što se sad dogodilo, što će to biti?

Što sam skrivio?

Pa evo, na neki način, nisam valjda nešto skrivio, ali eto, idem nekako. Prostodušnog srca sam otišao. Nuncij mi je jednostavno rekao: „Papa Vas je imenovao biskupom“. Dapače, rekao je: „Anzi, archivescovo, di Zadar“. Evo, tako je izričito rekao. I ja sam doista ostao iznenađen što, kako Zadar… Čovjek se nađe pomalo zbunjen, doista zbunjen u tom trenutku. Čovjek ne zna što bi rekao. Jedino što sam rekao: „Ne moram Vam valjda sada reći nešto. Dajte mi koji dan, da mogu donijeti odgovor.“ Nuncij je rekao: „Naravno da možete uzeti nekoliko dana, promišljati, razmišljati. Ali, razmislite, Svetom Ocu se ipak ne kaže ne.“ Ali nitko nije vršio nikakav pritisak na mene.

Oče nadbiskupe, jako je zanimljivo da je Providnost u Vama zasijala Zadar još u Vašim mladim svećeničkim danima. Dakle, pohađali ste dvije godine treći i četvrti razred u Klasičnoj gimnaziji sjemeništa Zmajević u Zadru gdje ste položili i maturu 1980. godine. Tri godine ste bili prefekt u sjemeništu Zmajević, od 1987. do 1990. godine. Koje okruženje svećenika je bilo oko Vas? Kardinal Vinko Puljić u čestitci Vama spomenuo je da ste zajedno bili u službi u sjemeništu Zmajević.

Zadar uvijek ostaje neko iznenađenje u mom životu. Dakle, prvi put kad sam došao u Zadar, bilo je neočekivano. Jer, nakon što je ukinuta gimnazija, a nakon što sam završio prva dva razreda srednje škole u sjemeništu u Pazinu i pohađali smo vanjsku srednju školu, onda više nije postojala gimnazija. Moji kolege koji su bili u generaciji, bilo nas je petorica, kandidate iz Krčke biskupije i Riječke nadbiskupije, njih četvoricu, biskupi su poslali u Zadar. A naš biskup, Dragutin Nežić mi je rekao: „Pa ja želim da ti tu ostaneš, još Sjemenište funkcionira. Ima desetak sjemeništaraca. Ti ostani tu, pa ti upiši neki smjer ovdje. Završi četiri godine, pa ćeš upisati teologiju.“ I tako sam ja upisao nastavničko-pedagoški smjer. I kad smo došli na ljetovanje u biskupiju, kaže meni biskup Nežić: „Ma znaš što? Razmišljao sam malo o tebi. Tvoji kolege su išli dolje, bi li ti volio ići u Zadar, s njima? Možda je najbolje da ti ideš s njima. Idi ti u Zadar.“ Tako da sam ja na iznenađenje došao u Zadar.

Te iste godine za duhovnika je došao Vinko Puljić, kasnije kardinal, to mi je jako drago, i za to sam Bogu zahvalan. Odgojitelj mi je bio, kasnije isto nadbiskup, Ivan Prenđa, on je bio ravnatelj. I još je bio prefekt Anto Meštrović. Dakle, to su bili moji odgojitelji koje sam sreo u sjemeništu u Zadru. To je moj prvi dolazak u Zadar, nakon mature.

Kada sam postao svećenik, primio sam prvu službu u Rovinju, ondje sam nekoliko mjeseci bio đakon, zatim sam bio župni vikar. I lijepo mi je bilo ondje, počeo sam raditi s mladima. I u jednom trenutku, zvao me tadašnji biskup Antun Bogetić na razgovor. Već sam opet mislio, zašto me biskup zove, ne zove te biskup bez nekog razloga. Biskup Bogetić mi je rekao: „Bio sam u Zadru, nadbiskup Marijan Oblak me je zvao, predvodio sam blagdan sv. Stošije. I ondje je došao mons. Prenđa i on je tražio da ti dođeš za prefekta (u sjemenište Zmajević, nap.). Ja sam tebe obećao. Pa idi ti za prefekta u Zadar. Evo, idi, pa… On je tražio četiri godine, idi dvije, pa će biti u redu. Molim te, idi, poslušaj.“ Tako da je to bilo drugo iznenađenje, moj drugi dolazak. I doista mi je jako drago što sam drugi put došao.

Bio sam u Zadru kao svećenik, nisam bio dvije godine, nego sam ostao tri godine jer je nadbiskup Prenđa postao koadjutor. Onda je mons. Prenđa molio našeg biskupa Bogetića da ostanem barem još dvije godine. Ali ostao sam godinu dana. Tako da sam imao sreću upoznati sav kler, upoznao sam sve svećenike, upoznao sam sve sjemeništarce, sve bogoslove, posjetio sam mnoge župe. Tako da Zadar, ona prva ljubav koja je bila, ono lijepo, one lijepe uspomene, ponovno su se te uspomene probudile u meni kad sam radio kao odgojitelj u sjemeništu u Zadru. Nakon što me je biskup razriješio službe u Zadru, vratio sam se ponovno u moju matičnu biskupiju.

I evo, sada ovaj treći dolazak, ponovno iznenađujući. Opet Zadar, nakon više od 30 godina – probudili su se mnogi osjećaji, uspomene, sve lijepe uspomene. Imao sam susret sa svećenicima u Zadru, s nadbiskupom Želimirom, ovim mjestima, ambijentom. Zadar se jako promijenio, vidim mnoge promjene koje su se dogodile. Grad je još mnogo ljepši, sve je tako lijepo uređeno. Bude mi se sve lijepe uspomene koje sam kao đak i kao odgojitelj doživio u Zadru.

Je li zaista ovo Vaš prvi dolazak u Zadar nakon 30 godina? Niste bili u međuvremenu u Zadru?

Da, bio sam u Zadru samo na sprovodu mons. Prenđi, 2010. godine, bio sam na njegovom sprovodu. Ali u starom gradu Zadru doista nisam bio od odlaska 1990. godine. Prošao sam autocestom nekoliko puta.

I sad, gledano očima vjere, odnosno duha, s distance, i u poštovanju prema tom velikom pastiru zadarske Crkve, moram reći, oče nadbiskupe: ako Vas je nadbiskup Prenđa poželio tada, za prefekta u Sjemeništu, kao da Vas je sada, u duhu, opet poslao za jednoga, drugog nasljednika, u redu zadarskih biskupa.

Pa evo, to Vi tako kažete. Dolazim tu jer me Crkva šalje, jer sam to prihvatio. Izuzetna mi je čast da sam imao takve suradnike kao što je bio mons. Prenđa i što mogu sada ponovno doći ovdje služiti ovoj Crkvi, dati sebe na raspolaganje, kako budem najbolje mogao i znao.

Postdiplomski studij (1992. – 1994.) pohađali ste na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, iz područja duhovnosti. Zašto taj odabir, duhovnost? Naime, duhovnost se poima kao dublje, istinski proživljeno vjerničko iskustvo u osobnom odnosu s Gospodinom koje nije samo deklarativna, nominalna religijska pripadnost. Štoviše, vjerujem da i do Vas to dolazi, da se duhovnost čak zna suprotstavljati institucionalnoj, pa i hijerarhijskoj stvarnosti Crkve. Uvjetno rečeno, u bazi Crkve, među vjernicima, zna se čuti da bi upravo ljudima na položajima upravljanja u Crkvi, nekima, trebalo više duhovnosti – recimo to tako. To je trajno, onaj neki „sudar“ ili suočavanje između karizme i institucije. Što Vi mislite o tome?

Pa postavili ste mi jedno opširno i složeno pitanje. Sam početak, zašto sam ja uopće išao na studij duhovnosti. Kako je to bilo početkom 1990-ih godina, donesena je odluka na području naše Porečke i Pulske biskupije, da se otvori prva katolička škola u Hrvatskoj, koja se kasnije prozvala Pazinski kolegij, Klasična gimnazija. I tražilo se osobe koje bi radile u toj školi, budući da će to biti i škola i dom. I biskup mi je rekao: „Pa mi nemamo drugu osobu, nego tebe, koji si radio već u domu. Ti jedini imaš iskustvo u odgoju, ti si radio u sjemeništu u Zadru. Tko će drugi voditi, nego da ti prihvatiš taj dom. Nekoga ćemo naći za školu, ti prihvati dom. Imaš još neko vrijeme, mi ćemo otvoriti to za dvije godine. Ne bi bilo loše da te pošaljem u Rim, da nešto završiš u dvije godine, nešto što bi bilo slično tome, što bi ti koristilo u svećeničkoj službi, što bi ti koristilo u odgoju. Ako te pošaljem na pedagogiju, pedagogija traje pet godina, toliko vremena nemaš, toliko ti treba do diplome. Mi te trebamo ovdje. Pa idi ti, završi duhovnost, to će ti biti korisno kasnije u tvojoj svećeničkoj službi.“ Dakle, to je bio taj put, zašto sam ja otišao na studij duhovnosti u Rim.

Dakle, ne bih ja baš tako rekao, da su duhovnost i institucije suprotne strane. Duhovnost i institucije su komplementarne strane. One su različite. Ali i duhovnost bez jedne strukture… i strukture su plod Duha Svetoga. Mi ne možemo bez struktura živjeti. Mi ne možemo živjeti bez organizacije. Crkva je i živi organizam. To su ljudi. Gdje su dvije osobe, tu mora biti neka struktura, mora biti neka organizacija, mora biti neki ustroj, mora biti neki dogovor. Gdje su dvije osobe u obitelji, gdje su muž i žena, moraju se dogovarati što će koji dan raditi. Tako da Crkva ne može postojati bez neke strukture, nijekati institucije. To nije baš ispravno shvaćanje. To su dvije stvari koje se međusobno moraju nadopunjavati, prožimati. I duhovnost bez institucije je ujedno opasnost da skrene sa svoga pravog puta. Ali, isto tako, ako u instituciji nema duhovnosti, institucija postaje ono što nije Crkva. Crkva mora imati jedno i drugo. Tako da ja nikako ne bih te dvije stvari razdvajao i rekao kao suprotne stvari, nego one moraju ići u skladu i onda je to ispravan put, da se i duhovnost živi i da institucije ispravno funkcioniraju.

Kaže se, nema škole za biskupe. I Vi ste u svom nastupnom govoru po imenovanju rekli da biti biskup nije samo čast, nego itekako i odgovornost.

Naravno da je to jako velika odgovornost. Odgovornost da se služi u Crkvi na način kako to Crkva želi. Dakle, da se čuva taj poklad vjere, da se taj poklad vjere živi, da se Riječ Božja tumači, da pastir bude onaj koji pazi na svoje stado, a on to na osobiti način čini molitvom, ljubavlju, i to je taj posao koji bi biskup morao na prvom mjestu staviti. Doista, da na taj način to bude stup i oslonac. Dakle, da moli za tu Crkvu, za taj narod, da bude ovdje u Kristovo ime onaj koji dijeli otajstva, koji dijeli sakramente, koji upravlja tom institucijom o kojoj smo govorili, bez koje Crkva ne može postojati. Dakle, to je uloga jednog biskupa, da služi na taj način Crkvi.

Biskup predstavlja princip jedinstva u mjesnoj Crkvi. Što se Vama čini osobito izazovno u tom smislu? Naime, na biskupima je nekad i teret pomiriti tolike različitosti, ne samo karizmi, nego tu su i mnogi afiniteti pojedinaca, tu su baš različiti svjetovi i duhovi. A biskup mora to sve razlučiti. U tom smislu, što se Vama čini izazovnim?

Dakle, karizme su jedno veliko bogatstvo i one nikad međusobno nisu u sukobu ako su ispravne, prave karizme koje dolaze od Gospodina. Različiti su darovi, Gospodin daje različite darove. I kad bi bila samo jedna karizma u Crkvi, Crkva bi bila siromašna. Dakle, što više karizmi postoji u Crkvi, to je Crkva bogatija. Što više postoji različitih zajednica, različite vrste, to je bogatstvo ljepše. Ja dolazim iz prekrasne Eufrazijeve bazilike gdje sam župnik i tamo su prekrasni mozaici. Ali svaka kockica je drugačija. I kad se te kockice lijepo slože, ako nam Krist bude na prvom mjestu, ako nas Bog vodi, ako smo svi usmjereni prema Kristu, onda karizma koja vodi prema Kristu, bit će to jedan prekrasni mozaik koji se zove Crkva. To će biti jedan živi organizam koji će dobro funkcionirati. Prema tome, te karizme ne bi smjele nikako biti u nekoj suprotnosti, nego dapače, izraz, bogatstvo, ljepota Crkve. Proljeće je sada. Pogledajte kroz prozor. Sve je divno, svaki cvijet cvate, ali bilo bi dosadno kad bi bile sve tratinčice, ili kad bi bili sve narcisi, kad bi bile samo ruže, itd. Ali, kad se sve to lijepo složi, postane jedan prekrasni buket. Tako bi morala biti i Crkva, to bogatstvo. I biskup je onaj koji bi trebao biti taj neki vrtlar koji zalijeva lijepo sve cvjetove, i sve u vrtu što raste, i veseli se svemu što raste i podupire sve ono što raste u Crkvi.

Bili ste biskupijski povjerenik za duhovna zvanja, a nakon završenog studija u Rimu voditelj Pazinskog kolegija s klasičnom gimnazijom (1994. – 1997.), zatim voditelj Vijeća za mlade, duhovna zvanja i ministrante. Iz ovoga se čini da je Vaš tadašnji porečki i pulski biskup primijetio Vašu okrenutost mladima, sklonost radu s mladima i duhovnim zvanjima, prikladnost za to područje djelovanja unutar Crkve.

Da. Budući da sam bio u Sjemeništu, nekako me to usmjerilo, taj rad s mladima. I kasnije, do nedavno, bio sam doista dosta aktivan s mladima. Sigurno su mnogi slušatelji to čuli, mi smo čak osnovali prvu katoličku udrugu koja je bila, KUMI. Mi smo se okupljali u velikom broju, na stotine ljudi, mladih okupljalo se svakog mjeseca na zajedničku euharistiju, imali smo duhovne vježbe. Jedan cijeli, duboki pokret mladih nastajao je na području naše Porečke i Pulske biskupije. Veliko je bogatstvo rada s mladima i tu sam se osjećao dobro. Ali evo, kako godine prolaze, čovjek stari, pa ipak, mlađi se bolje osjećaju s mlađima, pa bolje da su to mlađi preuzeli.

A KUMI su osnovani baš uz Vašu svećeničku, duhovnu pratnju?

Da. Ja sam njihov prvi duhovnik i bio sam na prvim njihovim susretima, jedan od inicijatora (njihovog pokretanja i osnivanja, nap.). Dakle, jednog dana dok sam se odmarao, razmišljao sam kako bismo se mi nazvali, što bismo bili. Različita imena su dolazila u obzir i odjedanput mi je sinulo – KUMI! To mi je izgledalo lijepo. Katolička udruga mladih Istre – KUMI! Još to nekako kršćanski zvuči, taj naziv. I to je bio moj prijedlog mladima, da se tako zovu. I oni su to velikodušno prihvatili. I nastala je ta udruga KUMI.

Mons. Zgrabliću, u Porečkoj i Pulskoj biskupiji bili ste i član Vijeća za umjetnost, izgradnju i obnovu sakralnih objekata te voditelj Vijeća za liturgiju i crkvenu glazbu. Izgleda da i te službe otkrivaju područja za koja imate afinitete, sposobnosti, recimo to tako, nadarenost. Dakle, podizanje, uređenje sakralnih zdanja, ali i umjetnost, liturgija i crkvena glazba.

Pa evo, bilo je i drugih stvari, ne samo te. Spomenut ću još dva područja u kojima sam jako dugo radio. Bio sam deset godina ravnatelj dijecezanskog Caritasa, bavio sam se i karitativnim radom. Ja sam već 15 godina u ekonomiji biskupije gdje vodim Biskupijsku ustanovu za uzdržavanje klera i drugih crkvenih službenika. Dakle, jednostavno, kako se pokazivala potreba, tako sam se uključivao. Nije to da je samo jedan pojedinac radio, mi smo uvijek tu bili jedan tim, gdje sam ja bio i član i koordinator. Ali evo, možda me je Bog kroz sve to vodio da budem i u pastoralu, i s mladima, duhovnim zvanjima, da radim u školi, da budem u odgoju, da budem voditelj doma, da vodim Caritas, da budem u ekonomiji, gradnji, tako da sam prošao široki spektar. To ne znači da su to moje sposobnosti, nego potreba je nametala. Netko je morao biti, pa je bilo ono: Budi ti.

Zapravo, sva ste područja djelovanja prošli, Gospodin kao da Vas je tesao i pripremao, jednog dana za službu gdje ćete morati sabirati sve to što navodite. Tu raznolikost područja.

Pa možda, ne znam, evo. Svim srcem stavljam se na raspolaganje, i moje sposobnosti, dragoj zadarskoj Crkvi. Tu sam spreman učiniti ono što mogu i sve svoje sposobnosti upotrijebiti za dobro upravo ovoga naroda, koji ovdje (u Zadarskoj nadbiskupiji, nap.) živi.

Mons. Zgrabliću, dolazite iz Istre, i kako ne spomenuti bl. Miroslava Bulešića na kojeg ste se i Vi pozvali u svom govoru po objavi Vašeg imenovanja. I moram reći da zadarski nadbiskup Želimir Puljić, kada god mu glas zadrhti, a govori o svecima ili o nekoj situaciji, to je bilo na spomen Miroslava Bulešića.

Da. Dakle, ja sam rodom iz središnje Istre, gdje je u blizini rođen i živio Miroslav Bulešić. Nismo iz iste župe, par kilometara je to udaljeno. Ali ne samo zato. Nego je to doista, taj mladi čovjek koji je tako duboko, da se čovjek divi kad čita, kako je taj mladić od 20, 25, 27 godina, kako je on duboko razmišljao, koliko je on volio Boga, koliko je on volio Crkvu, gdje je on u najtežim okolnostima života, kad mu je prijetila opasnost i od partizana, i od Nijemaca i od Talijana, bio je baš na takvoj tromeđi, gdje su svi oni kontaktirali, gdje mu je svaki dan bila glava u torbi, što se kaže, on je bio spreman reći: „Gospodine, evo, ja ti darujem život za svoje stado, za tvoju slavu, za spasenje moje duše. Predajem svoj život potpuno tebi, potpuno sam tvoj.“

Dakle, osoba kojoj se toliko duboko divite, da tako mladi čovjek, tako duboko, iskrenim predanjem se predao Bogu, da je čeznuo za mučeništvom: „Ako je to za dobro tvoje Crkve, spreman sam proliti krv, opraštam svima unaprijed“. Dakle, čovjek koji je doista ideal svakom svećeniku, primjer i uzor i nadahnuće. Tako da on i meni znači jako puno u mom životu i u mojoj duhovnosti. Divim se duhovnosti bl. Miroslava Bulešića i mislim da bi se osobito svaki svećenik trebao u njega ugledati i nasljedovati ga.

I relikvija bl. Miroslava Bulešića čeka Vas u kapeli zadarskog sjemeništa Zmajević.

Da. Ne samo u kapeli zadarskog sjemeništa, nego sam sad (za pohoda Zadru, nap.) otkrio da se nalazi i u kapeli nadbiskupije. U nadbiskupskoj kapeli (privatnoj kapeli u Nadbiskupskom domu u Zadru gdje zadarski nadbiskup svakog dana služi misu, nap.) također se nalaze relikvije bl. Miroslava Bulešića. Pa evo, možda je on imao tu upletene neke prste, ne znam što se to dogodilo. A jako mi je drago. Kao da komad nekog jako važnog, nešto lijepo što Istra ima, živi ovdje u Zadru već i prije mene u zadarskoj Crkvi. Drago mi je da smo se nadbiskup Želimir i ja i u tome ovdje našli. I u tom duhu i prilično zbližili.

Od svih staleža koje ste spomenuli u Vašem govoru po imenovanju, pozdravili ste i predstavnike društvene i političke vlasti na području na području Zadarske nadbiskupije, odnosno Županije. U Vašoj izjavi za Laudato TV, na dan objave svoga imenovanja, kada ste također rekli da pozdravljate predstavnike društva, osjetila zaista jedan poseban ton i taj Vaš korak u spremnosti da se tim ljudima približite, baš u svijesti potrebe zajedničkog rada za dobro duša, odnosno građana, za opće dobro. Lijepo je kad dolazi pastir i kad osjeća da svom civilnom okruženju također treba pružiti ruku. Jer dionici smo jednoga društva.

Dakle, to najprije govorim iz iskustva koje sam dosad imao. Jer sam desetak godina radio u institucijama, nisam bio u župi, ali sada više od 20 godina radim kao župnik u dvije velike župe i samo mogu poželjeti tako lijepu suradnju kao što smo imali s društvenim vlastima. Mi smo izuzetno poštovali njih, oni su poštovali nas. Imali smo tako dobru suradnju u kojoj smo gledali opće dobro svih ljudi, dakle, ne samo vjernika, nego svih ljudi koji žive na tom području. I mislim da Crkva ima što pružiti i dati. Crkvi jedini interes mora biti služiti tim ljudima, dobru tih ljudi, ne samo vjernicima, ne samo kršćanima, nego Crkva je poslana svima. Ako se čini dobro i ako se zauzima za služenje općem dobru, mi se radujemo suradnji, radujemo se podršci, razumijevanju i spreman sam, dakako, na jednu takvu suradnju. Veselila bi me suradnja, takvo iskustvo kakvo smo dosad imao, da se nastavi na drugoj razini, na drugom području, u Zadarskoj nadbiskupiji, u gradu Zadru, s drugim načelnicima, gradonačelnicima, na razini županije. I gospodin zadarski župan (Božidar Longin, nap.) mi je čestitao. Volio bih suradnju i u Zadru kao što sam je dosad imao u Istri.

Među svecima kojima ste povjerili svoje buduće biskupstvo, na prvom je mjestu zagovor nebeske Majke Marije i svetoga Josipa, zaštitnika Crkve i hrvatskoga naroda. Zanimljivo je sa kombinacija tih imena, ali to je mnogo više od imena, to je duh i osobnost, prati Vas od početka života. Naime, Vaši su roditelji tih imena, zovu se Josip i Marija (Josipa).

Upravo tako, da. U našoj kući bile su tri Marije i dva Josipa. Bila je mama Marija, sestra Marija i nevjesta Marija. I bili su otac Josip i brat mi se zvao Josip, drago ime mojih roditelja. Ali, bez obzira na to, sv. Josip kojem je Gospodin povjerio Isusa, kako mu mi onda nećemo povjeriti naše brige? Marija, gdje se nećemo sjetiti nje, koja je bila blizu Isusu. Nitko ne može biti blizu i nikad neće biti blizu kao što je bila Marija. Prema tome, kako njoj ne povjeriti? Naše poslanje je temeljno Kristovo poslanje. Prema tome, čim budemo bliži Mariji, sigurno ćemo biti blizu Isusu. To nam je sigurni put. Majka će nam uvijek reći: „Što god vam rekne, učinite“. Budemo li u Marijinoj blizini, sigurno ćemo biti u blizini Krista. Marija je garancija da nećemo skrenuti s puta, otići od onoga najvažnijega – biti sjedinjeni s Kristom.

I upravo na blagdan Bezgrešnog Srca Marijina je Vaše biskupsko ređenje u katedrali sv. Stošije, 25. lipnja. U tom kontekstu, ima li i to poseban razlog, odabir toga datuma?

To me jako veseli, baš me veseli. Bilo je u kombinaciji još nekih drugih datuma. Ali jako je zanimljivo i jako mi je drago, kad smo počeli slagati te termine, s nadbiskupom Želimirom, s mojim nadbiskupom Draženom u Istri, da oni nisu našli neki drugi bolji termin, nego baš ovaj. Meni je jako drago da je to tako ispalo, da će to biti 25. lipnja, na blagdan Srca Marijina. Dan prije je Srce Isusovo, i sveti Ivan Krstitelj koji se slavi 24. lipnja, tako da će ređenje biti u tom lijepom ozračju i ovim lijepim blagdanima. Drago mi je da je to baš tako ispalo. Nije da se baš tražilo taj blagdan, ali je tako ispalo. Pa možda, nije ni to slučajno, da.

Oče nadbiskupe, o insignijama, odnosno o grbu i Vašem biskupskom geslu bit će još prigode govoriti do 25. lipnja. Zahvaljujem Vam za ovaj Vaš nastupni, ekskluzivni razgovor za naš Hrvatski katolički radio, koji prenosi i Informativna katolička agencija u tekstualnom obliku. I moram Vas pitati, budući da ste na početku našeg susreta rekli da niste baš imali tolikog iskustva u medijskim nastupima, pa nije bilo strašno, zar ne? Ide Vam to, čini se.

Pa evo, ja sam bio otvoren, iskren. Tu smo, što budemo mogli surađivati, naravno, i s medijima, oni su jako važan dio, element Crkve koji se ne treba zanemariti, nego dapače, njegovati. I medije sve koristiti koji jesu da se prožmu dobrom, da se prožmu evanđeljem, da se prožmu kulturom, znanjem. Prema tome, dat ćemo svoj doprinos koliko budemo mogli i mi.

I ja Vama zahvaljujem od srca na Vašem trudu, Vašem dolasku, pratili ste nas danas (na dan prvog službenog pohoda mons. Zgrablića Zadru, 19. travnja, kada je i vođen ovaj razgovor, nap.). Hvala i Vama na ovom razgovoru i koristim ovu priliku da pozdravim sve moje nove vjernike u Zadarskoj nadbiskupiji, svima šaljem srdačne pozdrave.

Još uvijek smo u Vazmenoj osmini, pa pozdravljam sve koji su osobito na području Zadarske nadbiskupije. Još jedanput želim, taj veliki i dragi naš kršćanski blagdan, Uskrs, neka im bude sretan i blagoslovljen. Hvala Vama na svemu. Svako dobro i pozdrav svima.

(Ines Grbić/HKR/HKM)

bogetic sto

U susret 100. obljetnici rođenja  mons. Antuna Bogetića donosimo tekst dr. sc. Stipana Trogrlića o tom velikom, blagopokojnom porečkom i pulskom biskupu.

Mons. Antun Bogetić, biskup porečki i pulski (Premantura, 24. travnja 1922. – Pula, 19. travnja 2017.)

Uz 100. godišnjicu rođenja

Pred 100 godina, 24. travnja 1922. u Premanturi, na samom jugu Istarskog poluotoka, rodio se Antun Bogetić, porečki i pulski biskup od 1984. do 1998. godine. Okrugle obljetnice obično su prigoda da se podsjetimo na ljude i događaje, da otrgnemo zaboravu neke trenutke iz njihova života, da izrazimo poštovanje prema njim, te napokon, da u životima poznatih i znamenitih potražimo nadahnuće za ovo naše „sada i ovdje“.

Kao čovjek duboke, iskreno djetinje vjere, mons. Antun Bogetić je, svoj život i ono što je radio i ostvario u životu promatrao kao divno Božje djelo. Nije isticao svoje sposobnosti i kvalitete, premda ima razloga za to. Iskreno ostaje jednostavan i neposredan, samozatajan i skroman, ne bježi od zdravog humora s prepoznatljivom (samo) ironijom. Uz zlatnomisnički jubilej biskupa Bogetića Ivan Devčić, riječki nadbiskup, zapisao je: Na drevnoj stolici porečkih biskupa sjedili su mnogi, od kojih su neki bili bogati i moćni, drugi učeni, treći veliki političari i tome slično. Biskupa se Bogetića neće ni po čemu od toga pamtiti, ali će ostati u trajnom sijećanju po kreposti budnosti i jednostavnosti. Po tome se razlikuje od mnogih svojih predšasnika i po tome je utjelovljenje Crkve II. vatikanskog sabora“. Parafrazirajući naslov monografije Veličina malenih, o povijesti Hrvatske provincije franjevaca konventualaca, autora fra Ljudevita Maračića, mogli bismo reći da je veličina mons. Bogetića u njegovoj malenost, u onom pavlovskom paradoksu – „kad sam slab onda sam jak“.

Porečki i pulski biskup

Vijest o imenovanju misionara Antuna Bogetića za porečkog i pulskog biskupa objavljena je 2. veljače 1984. godine. Riječki nadbiskup mons. Josip Pavlišić rekao mu je kako je odlazak u misije bio dokaza da nije imao „mitru u glavi“, tj da nije težio za biskupskom čašću. I uz izbor biskupskog gesla „U tebe se gospodine uzdam“ vezana je jedna zgoda. Đakovački biskup Ćiril Kos rekao mu je: Ako ste zaboravili da je to geslo kardinala Stepinca, žalosno je, ako niste znali – sramotno je“. Priznaje da se odgovorne biskupske službe prihvatio samo iz poslušnosti prema Svetom Ocu. Prva molitva mu je bila da nikad ne učini nešto što bi štetilo Crkvi. Kao biskup realizirao je neke vjerske i kulturno prosvjetne projekte. Ponosan je na njih, ali u prvi plan ne stavlja sebe, nego Božje nadahnuće i pomoć dobrih suradnika. Nabrajamo samo neke najznačajnije: Pazinski kolegij-klasična gimnazija, prva vjerska škola s pravom javnosti u demokratskoj Hrvatskoj, povratak otaca pavlina u Sv. Petar u Šumi, gradnja svećeničkog doma u Puli, podizanje nove biskupske rezidencije u Poreču te otvaranje biskupijskog misijskog sjemeništa „Redemptoris Mater“ u Puli.

A kad je sv. Ivan Pavao II., prema kanonskim preporukama, nakon navršenih 75 godina, prihvatio ostavku mons. Bogetića na mjestu ordinarija porečke i pulske biskupije godine 1998. i kada se moglo očekivati da će umirovljeničke dane provoditi u miru pišuću uspomene, pomažući novom ordinariju mons. Ivanu Milovanu, on odlazi za duhovnika u Biskupijsko misijsko sjemenište „Redemptoris Mater“ na Taiwanu. Godine 2006. vraća se u rodnu Istru. Dok su mu  zdravstvene prilike dozvoljavale, bilo ga je svugdje. Danas je u Puli sutra u Šabcu, preksutra u Maceratti. Satima je znao sjediti u ispovjedaonici crkve sv. Pavla na Vidikovcu, a jednom tjednom s  II. Neokatekumenskom zajednicom pulske katedrale išao je po ulicama i kućama navještati ljubav Božju prema grešnicima i slabim ljudima, očitovanu u Njegovu Sinu Isusu Kristu. Godine 2010. napisao je svoje uspomene Od Anda do Tihog oceana u kojima se zrcali njegova jednostavnost, iskrenost, poniznost i predanost u volju Božju. S posebnim „afektivnim odnosom“ piše o svom iskustvu s Neokatekumenskim putem, karizmom nastalom kao plod II. Vatikanskog sabora. Zbog svog zauzimanja za ovu karizmu naići će na mnoga protivljenja. No nije odustajao. Podržavajući sve poskoncilske stvarnosti u Crkvi u Istri smatrao je da ne treba biti selektivan. Zdušno se zauzimao za širenje Neokatekumenskog puta u Biskupiji. Poticaj mu je  pismo sv. Ivan Pavla II. od 30 kolovoza 1990 u kojem, uz osalo, kaže: „Priznajem Neokatekumenski put kao itinerarij klatoličke formacije, valjane za društvo i današnja vremena. (...) želim da braća u Episkopatu pomažu, zajedno sa svojim prezbiterima, ovo djelo za novu evangelizaciju“.

Na tragu istarskih narodnjaka

U autobiografskim zapisima Od Anda do Tihog oceana o svom nacionalnom identitetu zapisao je koliko jednostavno toliko i dojmljivo. Kao dijete čuo je u povjerljivim i potihim razgovorima da su Bogetići, kao i većina Premanturaca, Rvati i to mu je bilo dovoljno. Zbog talijanske fašističke vlasti, koja je u svoje primarne zadatke stavila talijanizaciju istarskih Hrvata, zabranjujući svaki javni nacionalni izričaj o hrvatskoj nacionalnoj pripadnosti govorilo se „potiho i povjerljivo“. Taj, u obiteljskom ozračju u najranijem djetinjstvu, primljeni nacionalni identitetski pečat nikad nije zaboravio i uvijek ga je s ponosom isticao. Kasnije će ta „identitetska osnovica“ biti hranjen čitanjem izdanja Društva sv. Jeronima iz Zagreba. U svojim promišljanjima o naciji i nacionalnom pitanju u Istri kod mons. Bogetića nema ni sjene nacionalne isključivosti. I onaj drugi i drukčiji jednako je dijete Božje i ima ista prava kao i moj narod. sve u skladu s crkvenim naukom i na tragu one glasovite Dobriline: „Ča nama (Hrvatima, op. a.) to i njima (Talijanima, op.a).“

U „ekskluzivnom intervju“ književniku Emilu Kazimiru Žeravici za Rovinjske obzore (proljeće 2001.) rekao je: „Od mojih doma naučio sam ljubiti svoj narod, svoj jezik i želio da Hrvati budu svoji na svome da se ne zatire naš narod. Svjedokom sam velikih nepravdi počinjenim istarskim Hrvatima“. Slijedi nabrajanje tih nepravdi u doba Austrije (otvaranje talijanskih škola u čisto hrvatskim selima), Talijani su pak zatirući hrvatski identitet išli dotle da su „dlijetima uništavali hrvatske natpise“. Na konstataciju jednog talijanskog crkvenog dostojanstvenika, „s promijenjenim prezimenom“, kako Slaveni nisu došli do mora osvrnuo se najprije dosta ironično: „A moj otac imao je otok“ (Bogetićevi su zaista bili vlasnici jednog otočića u blizini Premanture), a potom ističe kako se hrvatski jezik može čuti od sjevera do juga i od istoka do zapada Istre. Pred polazak u Argentinu susreo se u Trevisu s Antonijem Angelijem, prijeratnim i poratnim župnikom u pulskoj katedrali, koji mu je priznao da su neki Talijani prezirali Hrvate.

U osvrtu na 60. obljetnicu sjedinjenja Istre, Rijeke, Zadra i otoka s maticom Hrvatskom, svečano proslavljenu u pulskoj Areni 16. rujna 2007 godine, kojoj je, u ime  Porečke i Pulske biskupije, i sam nazočio, biskup Bogetić iznosi svoja opažanja o ratnim i poratnim događajima. Ne niječući zasluge Tita i partizana u borbi za sjedinjenje Istre, napominje i nemjerljive zasluge na tom planu istarskog svećenstva predvođenog karizmatičnim Božom Milanovićem. Jer da nije bilo istarskih svećenika partizani ne bi imali koga oslobađati jer bi istarski Hrvati bili listom talijanizirani. Smetao ga je trijumfalizam govornika, bez imalo samokritičnosti da ne govorimo o priznanju zločina koji su se dogodili pod zvijezdom petokrakom, te isticanje demokracije i slobode kao tekovina „jugoslavenskog antifašizma“. Pita se kakva je to demokracija a ne „smiju se istražiti bezbrojne grobnice od Bleiburga do Rumunjske granice (…) kad se ne smije reći istinu da je npr. ubijen najbolji sin Istre Hrvat Miroslav Bulešić, osuđen vlč. Stjepan Cek, kriv što je ostao živ“. Na kraju ovog podužeg osvrta mons. Bogetić primjećuje. „Tu je veliko dobro, oslobođenje od vjekovnog ropstva, spas jednog naroda od etnocida, ali su tu i velika zla pred kojima ne možemo šutjeti“. Liječenje svih rana i nepravde prošlosti i mogućnosti gradnju zdrave budućnosti za Hrvate, Talijane i druge narode u Istri vidi u povratku Bogu, kršćanskim vrjednotama i Isusu Kristu, „najvećoj revoluciji u povijesti“.

Odnos prema stvaranju hrvatske države

Mons. Bogetić priznaje da se iskreno radovao hrvatskoj slobodi i samostalnoj Hrvatskoj. Smatra da je to bio san tolikih generacija Hrvata, naglašava kako se velika većina građana Republike Hrvatske u cjelini, kao i same Istre, na referendumu 1990. izjasnila se za samostalnu Hrvatsku. Trebalo je zaista živjeti izvan povijesnog konteksta, ne nositi u sebi hrvatski identitet kao dio osobnog identiteta, ne osjetiti bilo svoga naroda kako je na sudskom procesu kazao bl. Alojzije Stepinac, ili još gore, mrziti sve hrvatsko, a da se u odlukama referenduma ne bi prepoznao glas naroda kao glas Božji i znak vremena. Dakao, sve je to bilo daleko od biskupa Bogetića, pa ne treba čuditi da se radovao rađanju samostalne Hrvatske. Držao se daleko od politike, u užem značenju ove riječi. Odbio je biti članom „Vijeća za Istru“, smatrao je da je bilo kakva javna funkcija nespojiva s njegovim službom biskupa. Uključio se u prihvaćanje izbjeglica i prognanika, poticao je svećenike da organiziraju prihvat ljudi koji su dolazili u Istru, prinuđenih ostaviti rodni kraj i sve što su mukotrpno oni i njihovi pretci desetljećima stjecali. Osobno je nekoliko puta boravio u Italiji tražeći pomoć za izbjeglice i prognanike.

Kad su politikanti raznih „fela“ počeli uvjeravati istarske Hrvate uoči popisa stanovništva da nisu ono što jesu, tj. Hrvati, s jasnim političkim ciljem da se u budućem eventualnom prekrajanju granica pokaže kako Istra nije hrvatska zemlja pa da se olakša njezino izdvajanje izmatice Hrvatske, biskup Bogetić je hrabro nastupio. Napisao je pastirsko pismo vjernicima Porečke i Pulske biskupije u kojima ih poziva da se na popisu izjasne za ono što jesu te da ne zataje svoju vjeru i nacionalnost. Evo jednog dijela tog pisma: „Nekoji koji nam ne žele dobro, kojima smetamo da kao takvi mi postojimo nastoje Hrvate ignorirati i žele im da se uklone. Nazivaju ih Šokcima, Bunjevcima (Slavonija, Baranja), Dalmatincima (Dalmacija), Istranima ili Istrijanima (Istra) samo ne pravim imenom. A to je velika nepravda i zabluda. Jasno je da u Istri, koji govore jedan od hrvatskih dijalekata, ti su Hrvati, istarski Hrvati“. Ovdje je svaki komentar suvišan.

Poštivao je predsjednika Tuđmana kao čovjeka koji se stavio na čelo borbe za slobodnu i neovisnu Hrvatsku. Iznoseći svoja sjećanja na susrete s Tuđmanom posebno ga se dojmilo oduševljenje s kojim je govorio o posjetu Ivana Pavla II. Hrvatskoj, svjestan značenja toga posjeta za sudbinu hrvatske države. Čudio se da ne pogreb predsjednika Tuđmana nisu došli mnogi državnici „da ne bi dali podršku njegovoj stranci prezrevši velikoga čovjeka i njegovu Državu“. Za jednog susreta s predsjednikom Tuđmanom, pred polazak u Kinu, spomenuo mu je da je sv. Franjo Saleški, veliki misionar, sa sobom uz časoslov imao samo jednu knjigu „De bene beateque vivendi“ (O dobrom i sretnom življenju), koju je napisao Marko Marulić, a on odlazi u Kinu s odličjem Hrvatske Danice s likom Marka Marulića koje mu je dodijelio predsjednik Tuđman. Vidio je u tome određenu simboliku („koincidenciju“). Kad je došao u Shanchuan, gdje je umro sv. Franjo Ksaverski poslao je predsjedniku Tuđmanu svoju fotografiju sa spomenutim odličjem. Novoj vlasti izabranoj na siječanjskim izborima 2000. godine, iz dalekog Taiwana, poželio je Božji blagoslov i pozvao je da nastavi graditi na onom dobrom što j do tada učinjeno, „a  jedno je veliko dobro da imamo slobodnu Domovinu za što je dr. Franjo Tuđman odigrao presudnu ulogu“.

19. travnja 2017. u pulskom domu za umirovljene svećenike „Betanija“ u 95. godini života, 71. svećeništva i 33. godini biskupstva umro je mons. Antun Bogetić, porečki i pulski biskup u miru. Za iskreno i jednostavno, neposredno i toplo svjedočanstvo da je Bog naš dobri Otac, da je Isus Krist Spasitelj prisutan u svojoj Crkvi po snazi Duha Svetoga, za tolika dobra djela koja je učinio da desnica nije znala što čini ljevica, vjerujemo da mons. Bogetić uživa vječno blaženstvo u kući Očevoj.

Stipan Trogrlić

 

 

 1470188

U utorak, 19. travnja 2022. godine, Puli jeobilježena obljetnica smrti biskupa Antuna Bogetića.

U godini kada obilježavamo 100. obljeticu rođenja blagopokojnog porečkog i pulskog biskupa mons. Antuna Bogetića, svečanu misu zadušnicu u pulskoj katedrali na obljetnicu njegove smrti predvodio je rektor pulskog Biskupijskog misijskog sjemeništa „Redemptoris Mater“ u Puli preč. Alejandro Castillo Jimenez u suslavlju s kancelarom biskupije mons. Sergijem Jelenićem, katedralnim župnikom vlč. Rikardom Lekajem te desetak svećenika.

Mons. Bogetić Rođen je 24. travnja 1922. godine, a preminuo je 19. travnja 2017. godine.

Preč. Castillo se je u prigodnoj homiliji prisjetio brojnih trenutaka i doživljaja proživljenih zajedno s blagopokojnim biskupom, istaknuvši svakom od tih anegdota karakteristike koje su biskupa Bogetića odlikovale i činile tako omiljenim među širokom populacijom: nevinost, skromnost, malenost, samozatajnost, plemenitost, neposrednost, velikodušnost i mnoge druge slične vrline, koje mogu potvrditi svi koji su ga poznavali. „Bio je čovjek velike vjere, resila ga je izrazita gorljivost i revnost prema Crkvi“, rekao je propovjednik te je istaknuo dva najveća projekta koja su u Istri ostvarena dok je njome upravljao mons. Bogetić otvaranje Pazinskog kolegija – klasične gimnazije u Pazinu 1993. godine i otvara Biskupijskog misijskog sjemeništa „Redemptoris Mater“ u Puli 1991. godine.

 1470210

„Bio je utjelovljenje Crkve II. vatikanskog sabora. Imao je misijsku dušu. Bio je ponosan što je Hrvat i uvijek je ostao ponosan na svoje mjesto, na svoje ljude, na svoj jezik i na svoje korijene. Nadasve je uvijek bio bliz čovjeku“, rekoa je između ostalog rektor Castillo.

Na kraju misnoga slavlja katedralni župnik Rikard Lekaj najavio je klanjanje za nova duhovna zvanja uoči nedjelje Dobrog Pastira u Premanturi, rodnoj župi mons. Bogetića koji je u tamošnjoj župnoj crkvi u pokopan.

   

 

O mons. Bogetiću

Mons. Antun Bogetić Rođen je 24. travnja 1922. godine, a preminuo je 19. travnja 2017. godine, u 95. godini života, 71. svećeništva i 33. godini biskupstva. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1946. u Poreču, reditelj je bio mons. Raffaele Radossi. Mladu misu proslavio je u rodnoj Premanturi 14. srpnja iste godine, uzevši kao mladomisničko geslo riječi „Dođi kraljevstvo tvoje.“ Nakon župnikovanja na Labinštini, u sv. Luciji Labinskoj od 1946. do 1947.  i od 1947. do 1950. u Labinu, imenovan je tajnikom biskupa Dragutina Nežića. Tu je službu vršio od 1950. do 1952. godine, kada je započeo je desetogodišnju službu duhovnika u Pazinskom sjemeništu. Godine 1962. imenovan je župnikom u Pazinu, gdje ostaje do 1967. kada postaje generalni vikar biskupije. Godine 1980. započinje svoje misionarsko djelovanje u Argentini gdje ostaje do 1984. godine. Ondje ga sustiže poziv za biskupsko imenovanje. Porečkim i pulskim biskupom imenovan je 27. veljače 1984. godine. Za biskupa je zaređen u Poreču 28. travnja 1984. uzevši biskupsko geslo „U tebe se Gospodine uzdam“. Glavni reditelj bio je kardinal Franjo Kuharić, a suposvetitelji nadbiskup Josip Pavlišić i biskup Dragutin Nežić. Mons. Bogetić umirovljen je 10. siječnja 1998. godine.

Brojne su njegove zasluge napose iz vremena kada je obnašao biskupsku službu. U tim povijesnim, prijelomnim trenutcima epohalnih promjena, pada bivšeg režima i nastanka samostalne države, znao je s potrebnom hrabrošću i mudrošću poduzeti valjane korake za ostvarenje velikih projekata, njegovim su angažmanom ustanovljene neke od danas ključnih ustanova u Porečkoj i Pulskoj biskupiji. U proljeće 1992. godine mons. Bogetić zadužio je vlč. Antuna Heka da se prihvati zadatka osnivanja škole, klasične gimnazije u zgradi Pazinskog sjemeništa. Dana 31. siječnja 1993. mons. Bogetić posjetio je zajedno s tadašnjim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom zgradu Kolegija gdje su supotpisali povelju o početku obnove zgrade. Pazinski kolegij – klasična gimnazija započela je s radom u rujnu 1993., i od tada, već gotovo četvrt stoljeća se ondje s pažnjom i marom odgajaju novi naraštaji koji su već do sada svojim angažmanom i uspjesima opravdali želje i namjere utemeljitelja.

Biskup mons. Antun Bogetić je 8. prosinca 1991. osnovao Biskupijsko misijsko sjemenište "Redemptoris Mater" u Puli za pripadnike Neokatekumenskog puta. 

Još jedna od značajnih zasluga mons. Bogetića je povratak pavlina u samostan u Sv. Petru u Šumi. Ostvarilo se to, slijedom njegovih nastojanja, nakon 210 godina njihova izbivanja, 7. srpnja 1993. godine.

Dijamantni jubilej, 60. obljetnicu misništva, proslavio je 26. kolovoza 2006. u Eufrazijevoj bazilici u Poreču. Dana 28. travnja 2009. u župnoj crkvi Sv. Pavla u Puli proslavio je dvadeset i petu obljetnicu biskupske službe.

Dana 29. lipnja 2016., na blagdan sv. Petra i Pavla, u pulskoj crkvi sv. Pavla proslavio je 70. obljetnicu svećeništva, što je ujedno bio i njegov posljednji javni nastup.

Autor je brojnih knjiga duhovnog sadržaja, a svakako najznačajnija je njegova autobiografija „Moj život, od Anda do Tihog oceana“ koju je objavio 2010. godine.

Izuzetno omiljen među narodom, bio je zaista oličenje izraza koji se uobičajeno koristi za svećenike „Uzet iz naroda i postavljen za narod.“, ali on je to bio, na posve identičan način, možda još i više, postavši biskupom.

Svaki biskup obilježi biskupiju kojom upravlja svojim načinom, svojim stilom, mons. Bogetić velikim je povijesnim, epohalnim gestama obilježio i zadužio Porečku i Pulsku biskupiju, ali u širem smislu i Crkvu u Hrvata, kao i druge mjesne Crkve u raznim krajevima svijeta, „od Anda do Tihog oceana.“

zd

Biskupsko ređenje mons. Milana Zgrablića, novoimenovanog zadarskog nadbiskupa koadjutora bit će na blagdan Bezgrešnog Srca Marijina, u subotu, 25. lipnja u katedrali Sv. Stošije u Zadru.

Tu je odluku mons. Zgrablić dogovorio na susretu sa zadarskim nadbiskupom Želimirom Puljićem za vrijeme prvog službenog pohoda Zadru gdje je mons. Zgrablić boravio od predvečerja Uskrsnog ponedjeljka, 18. travnja i na Uskrsni utorak, 19. travnja.

„Ovo je prvi službeni susret s mons. Zgrablićem u Zadru, otkako je imenovan za nadbiskupa koadjutora. Drago mi je da smo se dogovorili da bude ostvaren baš u Uskrsnom tjednu te smo se dogovorili u svezi biskupskog ređenja mons. Zgrablića. Drago mi je da smo se mogli susresti i cijeli dan boraviti zajedno, posjećujući institucije Zadarske nadbiskupije i imajući susret sa svećenicima“, rekao je nadbiskup Puljić.

U pratnji domaćina, nadbiskupa Puljića, kojega će naslijediti kao 114. pastir zadarske Crkve u 17 stoljeća njenog postojanja i kao 70. zadarski nadbiskup, mons. Zgrablić je u utorak, 19. travnja pohodio katedralu Sv. Stošije u Zadru, gdje su se mons. Puljić i mons. Zgrablić pomolili pred moćima sv. Stošije, zaštitnice Zadarske nadbiskupije.

Potom su pohodili Katoličku osnovnu školu Ivo Mašina, velebno novo zdanje u Novom naselju na Bokanjcu u Zadru, gdje je ravnatelj škole don Roland Jelić upoznao mons. Zgrablića s kapacitetom te škole i perspektivnom budućnošću Župe sv. Šimuna i Jude Tadeja na Bokanjcu koju nastanjuje sve više mladih obitelji s djecom.

U blagovaoni Nadbiskupskog sjemeništa ‘Zmajević’, nadbiskup Puljić i mons. Zgrablić blagovali su ručak sa svećenicima Zadarske nadbiskupije, predstavnicima ustanova i pojedinih službi u Zadarskoj nadbiskupiji.

U pratnji nadbiskupa Puljića i mons. Zgrablića bili su generalni vikar Zadarske nadbiskupije mons. Josip Lenkić i dr. don Damir Šehić, tajnik zadarskog nadbiskupa.

Nadbiskup Puljić osobito poštuje i voli hrvatskog mučenika iz Istre bl. Miroslava Bulešića. Upitan za komentar kako bi se moglo reći kao da je bl. Bulešić poslao mons. Zgrablića za nasljednika nadbiskupu Puljiću, mons. Puljić je rekao: „Pa jest. I ja isto tako mislim, da je Bulešić prije došao, da pripravi put mom suradniku i nasljedniku. Drago mi je da je Bulešić prisutan, ne samo u biskupskoj kapelici u Nadbiskupskom domu nego i u zadarskom Sjemeništu Zmajević i u župi Uznesenja BDM na Belafuži u Zadru. Tako da je Bulešić uistinu kao naš dragi blaženik nazočan u Zadru“.

Svoje dojmove o boravku u Zadru opisao je i mons. Zgrablić kojemu je prvi pohod u Zadar predstavljao istinski duhovni Emaus, u smislu nove etape njegovog životnog hoda, zakoračenja u dodatnu dimenziju svoga svećeništva i preuzimanje buduće službe zadarskog nadbiskupa.

„Kada sam jučer, na Uskrsni ponedjeljak, izašao iz tunela sv. Roka, moram priznati da me uhvatila i neka nostalgija i velika zahvalnost Bogu. Blagoslovio sam taj narod i rekao: ‘O Bože, pa kamo ti to mene šalješ?’. I od neke miline, ganuća, skoro mi je suza potekla, što se vraćam po treći put u Zadar. Zahvaljujem ocu nadbiskupu Želimiru, tako me lijepo i srdačno primio, ugostio u Zadru. Pokazao mi je nešto što je poznato, ali ima i puno novoga nakon 30 godina, otkad sam otišao iz Zadra, gdje sam poslije bio vrlo kratko. Vidio sam kako je ova Crkva i dalje živa, kako napreduje. Puno informacija sam čuo. Očekujem vidjeti još puno lijepih stvari, pa se svemu tome veselim. Bogu zahvaljujem za trenutke boravka u Zadru i za sve lijepo što se događa u Zadarskoj nadbiskupiji“, rekao je mons. Zgrablić.

Korijeni svećeničke formacije mons. Zgrablića počeli su upravo u Zadru, u Nadbiskupskom sjemeništu ‘Zmajević’.

„Da, po treći put se vraćam u Zadar, na malo neobičan način. Čak i prvi put sam na malo iznenađenje došao u Zadar, jer trebao sam nastaviti školovanje nakon što sam završio dvije godine sjemeništa u Pazinu. Onda se ukinula Gimnazija, i ja sam trebao upisati pedagoški smjer u Pazinu, a svi moji kolege otišli su u Zadar. I tijekom ljeta, već sam bio upisao nastavničko – pedagoški smjer, a biskup Dragutin Nežić mi je rekao: ‘Najbolje je da ti ideš sa svojim prijateljima, kolegama, idi ti u Zadar’. Tako da sam prvi put došao na iznenađenje, u Zadar.

Drugi put, nakon što sam počeo lijepo raditi u službi u Rovinju, kao mladomisnik, što je bila moja prva služba, negdje početkom godine, u ovom razdoblju oko Uskrsa, zvao me biskup Antun Bogetić i kaže mi: ‘Znaš što? Mene je nadbiskup Marijan Oblak zvao, ja sam vodio blagdan sv. Stošije u Zadru. I tamo je bio mons. Prenđa. I on je tražio (blagopokojni zadarski nadbiskup Ivan Prenđa, nap.) da ti dođeš za prefekta u sjemenište Zmajević. I ja sam obećao da ćeš ti tamo doći, pa molim te, idi opet u Zadar’. Dakle, još jedno, drugo iznenađenje.

I evo sada, treće iznenađenje, sve veće i veće, kada sam čuo da me Sveti Otac imenovao za nadbiskupa koadjutora Zadarske nadbiskupije. Pa evo, vraćam se mojoj prvoj ljubavi koja je ovdje bila, koja je ostala i sada se doista, sve ove dane, jučer i danas, bude vrlo lijepe uspomene i sjećanja na ovu dragu Nadbiskupiju, na ove drage ljude, osobito svećenike, dobar dio koji sam tada upoznao. Tada sam poznavao sve svećenike, sada poznajem one u srednjoj dobi, najmlađe svećenike ne poznajem još tako dobro. Ali, nadam se ovih tjedana i mjeseci upoznati ih“, rekao je mons. Zgrablić.

Vjernicima Porečke i Pulske biskupije i Zadarske nadbiskupije, mons. Zgrablić je poručio: „Prati me dvostruki osjećaj. Nije mi lako ostaviti moje drage ljude tamo koje sam stvarno zavolio. Ja sam više od 20 godina župnik u Istri. Bio sam 17 godina župnik u Rovinju. Sada sam 7 godina župnik u Poreču. Čovjek dijeli mnoge dobre, lijepe, zapravo najvažnije trenutke s ljudima, s vjernicima s kojima živi, djeluje. Ja ih neću nikada zaboraviti, ne mogu ih ostaviti jer oni su dio moga srca, moga života. Bit ću s njima prisutan na novi način, ali bit ću s njima prisutan.

A u Zadarskoj nadbiskupiji primam sve ljude, i mislim da će mi to biti jedan od prioriteta, zadataka. Dosad poznajem već dosta svećenika u Zadru, njihova imena, znam njihove službe. Možda mi jako nedostaje što ne poznajem ove ljude, pa će to biti moj izazov. Mi smo radi ljudi ovdje, Gospodin nas šalje radi njih. Smisao dijecezanskog svećenika je da bude s ovim narodom, svojim ljudima, da dijeli dobro i zlo s njima, da bude Kristov navjestitelj Radosne vijesti. Pa će mi biti drago upoznati te ljude, posjetiti Zadarsku nadbiskupiju, susresti se s njima i ovom prigodom od srca ih pozdravljam. I još nije kasno, Uskrsni je utorak, pa im želim sretan i blagoslovljen Uskrs“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši da mu je drago što će prije svoga biskupskog ređenja opet doći u Zadar.

„Doći ću opet prije nego se definitivno doselim u Zadar barem još jedanput, veselim se tome već unaprijed. U srijedu, 11. svibnja u Zadru održava se mjesečni susret svećenika, rekolekcija svećenika Zadarske nadbiskupije. Jako mi je drago što me nadbiskup Puljić pozvao. Zato mu zahvaljujem da mogu biti sa svećenicima na toj rekolekciji, na tom susretu. To će biti prvi put kada ću se u homiliji obratiti subraći svećenicima“, rekao je mons. Milan Zgrablić, novoimenovani zadarski nadbiskup koadjutor za svoga prvog pohoda Zadru. (Ines Grbić)

Istaknuto

 

 

 

100. obljetnica

Miroslav Bulešić

Zaklada

Biskupija na Facebooku

Biskupija na YouTube

Kalendar događanja

Foto galerija

Ova web stranica koristi kolačiće

Ova web stranica koristi kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Klikom na poveznicu 'Informacije' saznajte više o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Prihvaćam' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.