Blagdan sv. Valentina u Porečkoj i Pulskoj biskupiji tradicionalno se svečano slavi, kao suzaštitnika, u Župi sv. Kuzme i Damjana u Kašteliru, u Porečkom dekanatu. Ove je godine povodom blagdana u župi organizirana i duhovna priprava koju su predvodili svećenici iz Papinskog zavoda sv. Jeronima u Rimu. Prvoga dana, u petak, 12. 2., misno slavlje i Euharistijsko klanjanje predvodio je vlč. Stjepan Matezović, svećenik Đakovačke - osječke nadbiskupije,  doktorand iz duhovnosti na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu.

1613306263093

Drugog dana, u subotu, 13. 2., misu je predvodio vlč. Milan Sima, svećenik Temišvarske biskupije, hrvat iz Rumunjske koji je na magisteriju iz pedagogije na Papinskom sveučilištu Salesiana u Rimu, a prigodnu je homiliju toga dana izrekao vlč. Matija Knok, svećenik Zagrebačke nadbiskupije, doktorand iz crkvene povijesti na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu.

Na sam blagdan, u nedjelju, 14.2. svečano koncelebrirano misno slavlje predvodio je vlč. Martin Krizmanić, svećenik Zagrebačke nadbiskupije, doktorand iz moralne teologije na Papinskoj akademiji Alfonsiana u Rimu. Na početku misnoga slavlja prigodne pozdrave i svećenicima i okupljenim vjernicima izrekao je župnik, vlč. Želimir Bagavac.

Vlč. Krizmanić je na početku homilije, razlamajući Riječ, pojašnjavajući prispodobu o gubavcu, istaknuo da je slika gubavca koji dolazi Isusu, slika svakoga od nas, jer i mi bolujemo od „gube“, od kad smo se rodili bolujemo od grijeha u koji zbog naše naravi vrlo lako padamo. "No", nastavio je predslavitelj,  "u traženju spasa od „gube“ naših grijeha i naših nedaća mi nismo sami. Evanđelje navodi da, u susretu s gubavcem, „Isus, ganut, pruži ruku“, to nam govori da Bog nije neki despot negdje daleko na nebesima, kojeg ne zanimaju ljudi koje je stvorio, već je Bog onaj koji može biti ganut, kojega itekako diraju naše životne situacije, boli, križevi, i što je od početka svijeta morao gledati kako njegova djeca umiru pod teretom grijeha. Bog iz toga ganuća, iz te ljubavi koju ima za nas, daje svoga Sina Isusa Krista, daje onoga koji je očistio gubavca, a tako čisti i nas od naših grijeha.", rekao je vlč. Krizmanić.

Homiliju možete poslušati ovdje:

Propovjednik je istaknuo značenje fraze 'i odmah nesta s njega gube i očisti se'. „Bog, dakle nije skroz maknuo gubu, ali ju je očistio, jednako tako Isus Krist u našem životu probija put, daje nam način da se očistimo, daje sebe da se mi možemo očistiti“.  Bog, kada želi da mi živimo vječno On ne uništava smrt, ali svojom smrću otvara put kojim mi možemo doći u vječni život. Bog ne otklanja križeve iz našega života, ali nam „čisti put', ganut je, zajedno s nama nosi taj naš teret. Mi zato ne moramo umrijeti na križu, On je to učinio za nas. Ne moramo umrijeti zbog svojih grijeha ali se moramo protiv njih boriti. Bog nam u tome pomaže. Krist na križu je ispružena ruka Očeva prema svakome od nas, naglasio je vlč. Krizmanić. Jedino što moramo učiniti je ono što je učinio gubavac, stati pred Gospodina i zamoliti ga, primiti tu ispruženu ruku.

Isus napominje gubavcu neka nikome ništa ne govori, već sama promjena njegova stanja mnogo govori. I mi, kada prihvatimo ruku Isusa Krista, to se vidi na nama i bez da išta  posebno govorimo, vidi se na nama da smo počeli živjeti drugim životom.

1613468566744

Danas, kada slavimo sv. Valentina, potrebno je naglasiti da je on bio mučenik, on je za svoju ljubav, i za Onoga kojega je istinski volio, bio spreman dati i svoj život. Prigoda je to da se zapitamo jesmo li mi spremni dati svoj život za nekoga koga volimo?, naglasio je vlč. Krizmanić, te nadodao da je prava, djelatna ljubav itekako surova i strašna u odnosu na onu izmišljenu, romansiranu. Bez obzira koliko ta prava ljubav boli i možda ostavlja rane, kada je ljubav takva za nju smo se uvijek iznova spremni žrtvovati. Ako smo mi, ljudi, grešni, spremni učiniti to za nekoga koga volimo, koliko li je tek onda Bog spreman učiniti za nas? A to je prava slika Boga, jer Bog jest ljubav. Bog zna da ćemo sagriješiti i da ćemo ga nekim svojim grijehom povrijediti, ali on opet dolazi, vraća se u taj odnos s nama kako bi nama bilo dobro. To je istinska ljubav za kojom čovjek čezne. To je skupo, to košta i srca i vremena i života, ali nema boljeg načina života od ljubavi, gorljivo je istaknuo propovjednik. Kada je čovjek tako spreman živjeti ljubav, tada je najbolji čovjek. Želim vas potaknuti da se ne bojite ljubiti, da se ne bojite dati jedni drugima, jer to je ono istinski vrijedno, to je ono jedino bitno. Siguran sam da nikada neću naći bolji način života od ljubavi, jer stvoreni smo iz ljubavi, za ljubav, stvoreni smo upravo za to, da budemo tu jedni za druge, i da budemo jedni s drugima i da znamo istinski jedni druge ljubiti.

Neka nam u našem pokušaju istinskog ljubljenja budu primjer svakako bl. Miroslav Bulešić te bl. Alojzije Stepinac, kojemu je jedino bilo bitno da Božja stvar i Božja ljubav idu naprijed, zaključio je propovjednik.

Na kraju misnoga slavlja predslavitelju je uručen prigodni dar zahvale. Misu je glazbeno uzveličao župni zbor. 

(txt: G. Krizman, foto: J. Ružić)

1613306162707

1613306263077

1613306162711

 

„Današnji blagdan naše suzaštitnice sv. Foške prilika je da se u nju ugledamo kao svoj uzor, prilika je da ju za pomoć zamolimo da i nama isprosi od Boga snage duha kojom ćemo nadvladati napasti svijeta i ostati vjerni Kristu, ma koliko nas to koštalo, ma kolika bila žrtva - samo s jednim jedinim ciljem - da i mi prispijemo u slavu Oca nebeskog, u kraljevstvo Krista Kralja u kojem će biti nagrađeno svako plemenito djelo i svaka strpljivo podnesena patnja.“, rekao je između ostalog župnik Zohil u homiliji.

U Vrsaru, u Župi sv. Martina biskupa, u Porečkom dekanatu, u subotu, 13. veljače, proslavljen je blagdan suzaštitnice župe, sv. Foške, djevice i mučenice.

„Sv. Foška je bila lijepa i mudra mlada djevojka, koja se nije htjela odreći vjere u Krista“, rekao je župnik, vlč. mr. Lino Zohil, predvodeći misno slavlje u njoj posvećenoj crkvi iz XVII. stoljeća.

„Ništa je nije moglo spriječiti da ostane vjerna Kristu. Za svoju odanost Bogu, čuvajući njegove zapovijedi - nikako nije htjela prekršiti ono što je osjećala kao Božju volju. Ničim nije htjela uvrijediti Gospodina pa makar je to koštalo života.

Da je Foška prihvatila ponude svog oca i rimskih časnika, mogla je uživati sve blagodati bogatstva i raskoši. Zasigurno bi uživala čast i vlast. Mi bi danas rekli: “Ništa joj ne bi nedostajalo”. Mogla si je osigurati sve što mlada djevojka sanja. Sve to Foška je odbila jer se kosilo s njezinim uvjerenjem. Da je pristala - pogazila bi sve u što je vjerovala, pogazila bi vrednote pravde, istine, morala. Jednom riječju, odbacila bi vrednote kršćanstva i odrekla se Krista. A to je za Svetu Fošku bila previsoka cijena jer bi izgubila ono najdragocjenije - milost u Božjim očima“, naglasio je vlč. Zohil.

„Promatrajući život i sudbinu Svete Foške, pogledajmo i na današnji svijet oko sebe, rekao je propovjednik aktualizirajući. Prevladava li danas među ljudima stav  i duh kakvim je sv. Foška odbacila blagodati ovoga svijeta prianjajući uz Krista - ili - su ljudi našeg vremena skloniji pogaziti i najsvetije vrednote samo da bi se domogli časti, vlasti, blagodati ovoga svijeta, užitka i svega onog što ovi sa sobom donose? Ne uzmanjka li nama danas snage da odbacimo napasti, odbijemo varljive ponude i koristi koje nam se nude ako radi njih moramo ostaviti vrednote naše vjere?“, retorički se zapitao vlč. Zohil.

fosca1

„Pogledajmo malo oko sebe i brzo ćemo se uvjeriti da su ljudi danas spremni svašta počiniti samo da bi došli do bogatstva i slave. Ne pita se uopće da li se neki postupak kosi s vrednotama evanđelja, s Božjim zakonom i Božjom voljom, gleda se samo na profit, korist, bogatstvo i užitak. Toliko puta, da bi se do njih došlo, ljudi su spremni činiti grozne stvari, uopće se ne pitajući da li su kome naškodili, da li su drugoga oštetili, da li je ono što čine u skladu s vjerom i hoće li nakon toga moći pogledati drugome u lice, te kako će stati pred Božje lice.

Prečesto nedostaje snažnog duha današnje svetice Foške koji je uspjela, i pod cijenu života, svemu tome reći odlučno „ne“. Ona je dobro razumjela riječi Svetoga Pisma današnjih čitanja.“, rekao je propovjednik.

Župnik se nadalje osvrnuo na poteškoće koje sa sobom kao posljedice donosi pandemija koronavirusa. „Izolacija u kojoj se sada pomalo nalazimo radi sprječavanja širenja zaraze koronavirusom odvojila je ljude jedne od drugih, što je teško podnošljivo. Naime svi mi, a osobito oni stariji i osamljeni, osjećamo da nismo stvoreni živjeti sami, te je navedena svijest na neki način trag Božjeg stvoriteljskog nauma da »nije dobro da čovjek bude sam«, kako piše u Knjizi Postanka. Već u samom činu stvaranja čovjeka Bog je očitovao da smo određeni za zajedništvo s njime i jedni s drugima. Osama je izgubljenost, a prisutnost ozdravlja, po njoj je čovjek smješten u zajedništvo, na pravu razinu svog postojanja.“

„Današnji blagdan naše suzaštitnice sv. Foške prilika je da se u nju ugledamo kao svoj uzor, prilika je da ju za pomoć zamolimo da i nama isprosi od Boga snage duha kojom ćemo nadvladati napasti svijeta i ostati vjerni Kristu, ma koliko nas to koštalo, ma kolika bila žrtva - samo s jednim jedinim ciljem - da i mi prispijemo u slavu Oca nebeskog, u kraljevstvo Krista Kralja u kojem će biti nagrađeno svako plemenito djelo i svaka strpljivo podnesena patnja. Nagrada je to od Boga obećana, nagrada je tolika da se ne da s ničim usporediti.“, rekao je između ostalog župnik Zohil u homiliji.

„Svaka palma mučeništva niče, raste i sazrijeva u tišini i skrovitosti svakodnevnog života. Mučeništvo nužno zahtijeva pripremu i rast, do zrelosti. Znala je sv. Foška da ljubav, od Boga primljena, treba biti darovana drugima. Samo tada ona raste i umnaža se. Snagom te ljubavi nadvladala je mučeništvo kojem je bila podvrgnuta“, naglasio je propovjednik.

„Neka nam današnji blagdan bude poticaj da učvrstimo u svome životu svijest evanđeoskih vrednota koje nemaju cijene i neka nam na tom putu svijetli kao putokaz lik svete Foške“, zaključio je vlč. Zohil.

Misu je glazbeno uzveličao župni zbor uz instrumentalnu pratnju s. Ana Iveljić. 

fosca2

Crkva svete Foške u Vrsaru nalazi se pokraj velikih (glavnih) gradskih vrata. Gradnja samoga crkvenoga zdanja može se pouzdano datirati u prvu polovicu XVII. stoljeća te logiku njezina podizanja i smještaja treba tražiti analogno kao i u slučaju crkve svetog Antuna Padovanskog. Crkva se spominje u očevidnicima imovine vrsarske župe i jasno se uočava u Franciskanskom katastru iz 1820. godine.

Crkva ima jednostavnu renesansnu fasadu s elementima baroknoga sloga. Jednostavnost sloga prati i konstrukcija dvaju prozora sa svake strane vrata, portal i okrugli prozor iznad vrata. Na pročelju se nalazi kamena preslica s dvama otvorima, ali bez postavljenih zvona. Nekoć su na preslicu bila postavljena dva zvona, jedno iz XVII., a drugo iz XVIII. stoljeća.

Crkva je jednobrodna građevina s izbočenim pačetvorinastim svetištem, uzdignutim u odnosu na lađu za jednu stubu i odijeljenim od puka oltarnom ogradom. Pod crkve popločen je kamenim škriljama, a u podu se razabiru grobnice klerika i laika čije su inskripcije pisane latinskim jezikom. Većinom je riječ o bratimima najstarijih vrsarskih bratovština – Presvetog Sakramenta i svetoga Franje. U svetištu se nalazi nadgrobna ploča vrsarskoga župnika Luke Prodanića, umrlog 1659. godine, s reljefno izvedenim svećeničkim znakovima – hostijom i kaležom. U crkvi se nalazi glavni oltar s pripadnim retablom te dvama pokrajnjim oltarima od kojih su očuvane samo oltarne menze, dok su na mjesto retabala postavljene slike-umjetnine u sklopu izložbe sakralne umjetnosti župe Vrsar. Jedan oltar bio je posvećen svetome Franji Asiškome, dok je drugi dokumentirao skidanje Isusa s križa. U stražnjem dijelu crkve nalazi se sakristija. Crkva je obnovljena 1910., kada je dograđena sakristija, te 1915. i, napokon, 1996. godine. U crkvi su se nekoć nalazile moći svetoga Placida.

Premda je titular vrsarske župe sveti Martin, sveta Foška smatra se suzaštitnicom Vrsara. Razloge tome treba tražiti u osobitim crkvenim okolnostima iz sredine XVIII. te s početka XX. stoljeća. Tadašnja župna crkva posvećena svetome Martinu, koja se nalazila na tadašnjem komunalnom trgu (današnjem trgu Degrassi), bila je razušena i napuštena sve dok 1935. godine nije izgrađena nova – današnja župna crkva svetoga Martina. U međurazdoblju se crkva svete Foške, tada najveće vrsarsko sakralno zdanje, koristila kao župna crkva, a i njezin se titular počeo poimati kao zaštitnik Vrsara budući da u župi nije postojala ni jedna crkva svetoga Martina. Stariji domaći stanovnici Vrsara stoga na osobit način štuju svetu Fošku. I ranije, tijekom obnove stare župne crkve svetoga Martina u razdoblju od 1830. do 1854. godine crkva svete Foške bila je župna crkva Vrsara.

(Txt: G. Krizman, Foto A. Ligović)

Preč. mr. Ilija Jakovljević, vicepostulator u kauzi za kanonizaciju bl. Miroslava Bulešića povodom ovogodišnjeg obilježavanja bl. bl. kardinala Alojzija Stepinca napisao je prigodni osvrt 

Bl. Stepinac spasio je mnoge Istrane

1. Mjesec veljača u hrvatskom narodu u znaku je obilježavanja mučeničke smrti bl. Alojzija Stepinca. Puno je napisano knjiga, članaka, propovijedi koje nastoje osvijetliti lik bl. Stepinca. On je za naš narod duhovni otac te simbol katoličkog identiteta i vjernosti rimskom prvosvećeniku. Još za života svojim djelovanjem nadišao je granice svoje nadbiskupije te je postao duhovni otac za mnoge. Otac koji sve čini za svoju djecu, čak i onu koja nisu njegove vjere, nacije, domovine.[1] Teritorij njegove nadbiskupije bio je poput „betlehemske štalica“, koja svakog prihvaća. Tako su mnogi svećenici iz Istre, kao Slovenije i drugih krajeva, u vrijeme fašističkog progona pronašli utočište u zagrebačkoj nadbiskupiji, gdje im je nadbiskup Stepinac povjerio pastoralnu službu. Poznati istarski svećenik, Tomo Banko, rodom iz Tinjana, morao je napustiti Istru zbog fašističkog progona i zahvaljujući nadbiskupu Stepincu, pastoralno je djelovao u Župi Marija Bistrica te potom u Zagreb.[2]Također, prema mons. Jurju Batelji, postulatoru Stepinčeve kauze, nadbiskup Stepinac s radošću primao svećenike koji su dolazili ili se vraćali iz Istre u Zagreb.

            2. Nadbiskup Stepinac zauzimao se kod Svete Stolice za slobodu djelovanja hrvatskih i slovenskih svećenika, te vršenja bogoslužja i drugih oblika pastorala na narodnom jeziku, na području Julijske krajine. Fašistički sustav nastojao je zabraniti vršenje bogoslužja na staroslavenskom jeziku te je progonio slavenske svećenike i na njihova mjesta nastojao dovesti talijanske. Nadbiskup Stepinac diže svoj glas kod Svete Stolice.

3. Mnogi Istrani, ponajviše iz Medulina i Rapca, bilisu primoranu napustiti svoje stoljetne domove u Istri zbog fašističke ideologije i talijanizacije Istre. Za njih su u jugozapadnom dijelu Zagreba – u prigradskom naselju Trešnjevka – uređena skloništa koja su kasnije prerasla u pravo naselje. Nadbiskup Stepinac je 1939. god. dao da se sagradi nova crkva za duhovne potrebe novog stanovništva. Stepinac je karitativno pomagao mnogim Istranima, a oni su ga doživljavali kao svog duhovnog oca i pastira. Ono što je biskup Juraj Dobrila bio za Hrvate u Istri u 19. stoljeću, to je sad bio nadbiskup Stepinac.

Istarski svećenici i bl. Stepinac

4. Istarski svećenici u nastojanju da se Istra pripoji Matici Hrvatskoj nisu imali potporu svojih biskupa u Poreču i Trstu, već zagrebačkog nadbiskupa Stepinca. Boži Milanoviću i Zvonimiru Brumniću, koji su ga posjetili u siječnju 1946., izjavio je: „Bolje je da se pridružite nama jer tako će u državi biti više Hrvata i katolika“.[3] Početkom rujna 1946. skupina istarskih bogoslova i desetak mlađih svećenika, među kojima je bio vlč. Miroslav Bulešić i mons. Božo Milanović posjetili su u Zagrebu nadbiskupa  Stepinac koji je ponovno izrazio zadovoljstvo da će Istra ući u sastav Hrvatske. Također je nadbiskup Stepinac poslao i svoju pomoć kod otvaranja Sjemeništa u Pazinu. Istarski svećenici i vjernici bili su zahvalni nadbiskupu Stepincu za sve što je učinio i čini za Istru. Stepinčeva vrata su uvijek bila otvorena za Istrane.

5. Nadbiskup Stepinac nastojao je svakom pomoći. Kad mu se je molbom utekao mladi bogoslov Miroslav Bulešić, kandidat za svećeništvo Porečke i Pulske biskupije, nadbiskup Stepinac mu šalje financijsku pomoć. Tako u pismu ocu Stjepanu Sakaču u Rimu od 29. listopada 1940. g. piše: Velečasni pater Sakač, primio sam Vaše pismo, i naredio isplatu za bogoslova Bulešića za pol godine kako ste pisali. Novac je uložen na knjižicu monsinjora Mađerca kod dr. Slavnića, preporučujuć se u molitve srdačno Vas pozdravlja Stepinac.

Zanimljivo je kako Miroslav Bulešić traži pomoć od zagrebačkog nadbiskupa a ne od svog biskupa u Poreču. Za hrvatske svećenike i bogoslove više je sluha imao zagrebački nadbiskup nego porečki. Bulešić se sinovski zahvaljuje nadbiskupu Stepincu te piše: „Mogu sada na miru učiti, dok sam prije morao puno misliti kako i od kuda ću moći platiti zadnja ova tri mjeseca. Puno ste mi dakle pomogli…“

6. Godine 1953., kardinal Stepinac saznaje da je mučenički ubijen njegov ljubljeni učenik u hrvatskoj Istri. Ova vijest je potresla dušu nadbiskupa Stepinca, kao što je bila potresla mnoga vjernička srca ljudi u Istri. Nadbiskup Stepinac i sam se nalazeći u komunističkom sužanjstvu, šalje jasnu poruku Crkvi u Istri: "Sa velikom boli saznao sam nakon svog dolaska iz tamnice, da je ubijen vlč. g. Bulešić, taj dobri i idealni mladi svećenik… Žao mi je veoma da je jedan dobar radnik manje na njivi Gospodnjoj u dragoj Istri….  To umorstvo neće donijeti blagoslova ubojicama niti onima po čijim su direktivama izvršili to gadno umorstvo… Uz pozdrav i sveti blagoslov – Alojzije, kardinal – nadbiskup Zagrebački.“[4]

 „Žrtva“ nerealnog ekumenizma

Stepinac nije samo zagrebački nadbiskup, žrtva fašističkog i komunističkog sustava te simbol stradanja hrvatskog naroda.On je djelo Božjem u Katoličkoj Crkvi u hrvatskom narodu. Ljubav prema Crkvi i vjernost papi za njega je bilo više od vlastitog života. Stepinac nije mučenik zbog toga što se suprotstavljao Paveliću ili Titu već zato što je bio spreman umrijeti iz vjere i zbog vjere, ali moleći i praštajući onima koji mu čine zlo. Bog se proslavio u Stepinčevu životu i po njegovu zagovoru dogodilo se čudo, koje je znak proslave Boga. Stepinac je svet po Božjem odabiru, ne po ljudskom dekretu. Dekret bi trebao biti svečani proglas Božje volje.

Stepinac je još za života oprostio svima onima koji su se ogriješili o njega i Katoličku Crkvu. Osporavanje Stepinca je zapravo osporavanje Katoličke Crkve u našem narodu. Srpska pravoslavna Crkva prije će prihvatiti papu za svog poglavara nego priznati Stepinca mučenikom i svetcem. Da bi mogla prihvatiti Stepinca morala bi se osloboditi mita koji je stvorila ne samo o Stepincu već i o hrvatskom narodu. Neprihvaćanje Stepinca je neprihvaćanje Katoličke Crkve u hrvatskom narodu.

Danas se sve više šapuću kako je Stepinac trenutno „žrtva“ određenih nerealnih očekivanja na području ekumenizma, te „ucjene“ da će njegova kanonizacija poremetiti određene ekumenske ili političke odnose.Usporena je Stepinčeva kanonizacija, ne njegova svetost, ali svijest Katoličke Crkve o mučeništvu i svetosti Stepinca iz dana u dan postaje blagoslov za cijelu Katoličku Crkvu.

Ilija Jakovljević

 

[1] Usp. Dnevnički zapisi Alojzija Stepinca, 1943.-1945., iz arhiva UDBA-e, (pr. Željko Karaula), Zagreb, 2020., str. 311.

[2] Ivan GRAH, Udarit ću pastira. Sudbina nekih crkvenih djelatnika od 1940. do 1990. na području današnje Porečke i Pulske biskupije, „Josip Turčinović“ d. o. o., Pazin 2009., str. 29.

[3] B. MILANOVIĆ, Istra u 20. stoljeću,Knjiga 2, Pazin, 1996.,str. 165.

[4]Pismo kard. Alojzija Stepinca, 16. kolovoza 1953., svećeniku Ivanu Paviću, u: Arhiv postulature Miroslava Bulešića, CP II., str. 128.

Svečano misno slavlje o blagdanu Gospe Lurdske, na 29. Dan bolesnika, porečki i pulski biskup u miru mons. Ivan Milovan, tradicionalno je predvodio u pulskom samostanu sv. Franje Asiškog, uz koncelebraciju gvardijana fra Đure Hontića i fra Đure Vuradina koji je na početku okupljenima izrekao dobrodošlicu.

Biskup je u prigodnoj homiliji podsjetio kako je sv. papa Ivan Pavao II. Dan bolesnika odlučio povezati s blagdanom Gospe Lurdske upravo zbog poznatih hodočašća bolesnika u Lourdes, i zbor brojnih ozdravljena od bolesti duše i tijela koje su ljudi na tom svetom od 1858. mjestu doživjeli. Podsjetio je da je sv. Ivan Pavao II. taj blagdan ustanovio kako bi se više molilo razmišljalo o bolesnicima, te kako bo se preko raznih inicijativa učinilo više u brizi za bolesne.  U osvrtu na poruku pape Franje za ovogodišnji Dan bolesnika propovjednik je istaknuo Isusovo spočitavanje pismoznancima koji „govore a ne čine“. Zamka je to svakome od nas, često je mnogo lakše riječima ispovjediti svoju vjeru nego ju djelima pokazati. Isusu nas trajno poziva na djela ljubavi, poziva nas da prepoznajemo potrebe bolesnika, poziva nas na suosjećanje i spremnost da preuzmemo brigu o bolesnicima. Legitimno je i normalno da čovjek koji često boluje moli i za svoje zdravlje, rekao je biskup, nadodavši kako je bolest stanje koje nas podsjeća da smo ranjivi i potrebni drugih. Isus nam je pokazao i kako je potrebno prihvatiti patnju, stanje je to koje nas mnogočemu može naučiti.

Tijekom ove godine pandemije svi smo pod većim pritiskom, mnogi su preboljeli zarazu, ili čak izgubili nekog svog, to nas još više potiče na razmišljanje o potrebama bolesnika.

Dirljiva je bila briga ljudi za bližnjega u potrebi kojoj smo svjedočili neposredno nakon potresa na sisačkom području, rekao je biskup. Isus nas svojom brigom za čovjeka u potrebi potiče da i mi  činimo tako.

Poziv ovoga svjetskoga Dana Bolesnika je poziv na solidarnost sa svima, osobito s najpotrebnijima. Isus nas poziva da brinemo jedni za druge, napose o onima koji su prikraćeni u nečemu. U pomaganju je potrebna samozatajnost,  velikodušnost i spremnost na žrtvu, poštovanje dostojanstva bolesnika te profesionalan pristup. Znamo da su nama kršćanima uzor oni koji su evanđelje živjeli na herojski, autentični način, poput brojnih Božjih ugodnika.

Isus nas i preko ovog dana potiče da se trudimo živjeti temeljnu zapovijed ljubavi koja se ispunjava tako da imamo osjećaj istinske brige jedni za druge, napose za bolesnike. Kaže se da je jedno društvo onoliko ljudsko koliko ima brige za najslabije i najpotrebnije članove društva. Neka nam Blažena Djevica Marija svima bude zagovornica i neka nas trajno podupire u vjeri nadi i kršćanskoj ljubavi, zaključio je mons. Milovan.

Misu je glazbeno uzveličala Grupa Oton.                                           

G. Krizman

                                                                                                                

Najave i obavijesti

Nema događanja

Istaknuto

 

 

100. obljetnica

Miroslav Bulešić

Zaklada

Biskupija na Facebooku

Biskupija na YouTube

Kalendar događanja

Foto galerija

Ove web stranice koriste kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Molimo da prije korištenja web stranice pročitate opće uvjete korištenja, uvjete zaštite osobnih podataka i Informacije o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Zatvori' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.