U subotu, 15. veljače 2020., u pulskoj crkvi Majke Božje od Milosrđa (Misericordiae) proslavljen je spomendan bl. Mihaela Sopoćkog, ispovjednika i duhovnika svete Faustine i osnivača Družbe sestara Milosrdnog Isusa. Svečanu misu predvodio je vlč. Rikard Lekaj.

Slavimo danas blagdan bl. Mihaela Sopoćka, svećenika i velikog zaljubljenika u štovanje Milosrdnoga Isusa rekao je na početku homilije propovjednik. U nastavku je iznio osnovne podatke iz životopisa tog Božjeg ugodnika. Rođen je 1. 11. 1888. godine u mjestu Juszewszczyzna, u sadašnjoj Bjelorusiji. Spomenuo je da je bl. Sopoćko odrastao u siromašnoj obitelji, ali okružen ljubavlju. Bez ljubavi nema obitelji, naglasio je propovjednik. Bog je ušao u njegov život i on je prihvatio Božju volju. Od početka svećeništva u potpunosti se je predao Kristu. Postao je duhovnik sv. Faustine Kowalaske 1932. godine. U Dnevniku sv. Faustine gdje je ona zapisala svoje objave o njezinu je duhovniku zapisano „To je svećenik po mojem srcu. Njegovi napori su mi dragi. Ti vidiš, moja kćeri, da se mora ostvariti moja volja i što sam obećao ja držim.“ (Dn 1256.), citirao je vlč. Lekaj. Propovjednik je nadalje citirao Poslanicu sv. Pavla apostola Rimljanima istaknuvši da je u njoj na jedan način oslikan lik Božjeg ugodnika poput bl. Mihaela Spoćka, „Srdačno se ljubite pravim bratoljubljem! Pretječite jedni druge poštovanjem! U revnosti budite hitri, u duhu gorljivi, Gospodinu služite! U nadi budite radosni, u nevolji strpljivi, u molitvi postojani! Pritječite u pomoć svetima u nuždi, gajite gostoljubivost! Blagoslivljajte svoje progonitelje, blagoslivljajte, a ne proklinjite! Radujte se s radosnima, plačite sa zaplakanima! Budite istomišljenici među sobom!“, takav je bio bl. Sopoćko. Takvima se postaje imajući stav jednostavnosti, poniznosti i poslušnosti. Takvim stavom Bog ulazi u čovjekovo srce i mijenja ga, naglasio je propovjednik.

Slavimo velikog svećenika, skromnog, jednostavnog, poniznog, duhovnog oca sv. Faustine i velikog širitelja Božjega milosrđa. A širiti ga može onaj koji je ispunjen Božjom ljubavlju i milosrđem. Takav je bio bl. Mihael Sopoćko, naglasio je uz ostalo propovjednik. Njegov apostolat kroz ta teška vremena bio je ustrajan i plodan. Njegovo je djelovanje dokaz da ono što Bog čini čovjek ne može uništiti. Kroz njega ne slavimo ljudsko nego Božje djelo. Bog je preko njega učinio velika djela. Gledajući njega gledamo evanđelje, on i danas svojim primjerom potiče na obraćenje, rekao je vlč. Lekaj.

Na kraju misnog slavlja održano je čašćenje relikvija Blaženika.

U ovom vremenu u kojem je potrebno širiti Božje milosrđe, bl. Mihael Sopoćko primjer je požrtvovnosti i predanosti Božjoj volji. Izvršio je sve što je sv. Faustina primila u objavljivanjima od Milosrdnog Isusa. Naložio joj je pisati svoja nutarnja proživljavanja, pa je tako nastao njezin Dnevnik. Dao je nacrtati sliku Milosrdnog Isusa prema uputama sv. Faustine, te se trudio oko priznavanja slike i širenja štovanja blagdana Božjega milosrđa u nedjelju po Uskrsu.

Ostavio nam je mnoštvo poticajnih misli koje nas mogu voditi krajnjem cilju, sjedinjenju s Gospodinom, a jedna je od njih: „Zavolimo djela milosrđa prema bližnjemu i razlit će se na nas utjeha, dobit ćemo snagu i olakšanje, koje je kao rosa na spaljenoj zemlji koja nas ispunjava radošću.“

Sestre Družbe Milosrdnog Isusa u Puli djeluju od 2000. godine i ove će godine u mjesecu studenom obilježiti 20. obljetnicu djelovanja u Porečkoj i Pulskoj biskupiji.

 

 

Tko je bio bl. Mihael Sopoćko?

Blaženi vlč. Mihael Sopoćko rođen je 1. studenoga 1888. godine u mjestu Juszewszczyzna, sadašnja Bjelorusija. Bio je najmlađe od četvero djece u obitelji. Odrastao je u teškim materijalnim uvjetima, ali okružen roditeljskom ljubavlju.

Godine 1910. stupio je u sjemenište u Vilnu, sakrament svećeničkog reda primio je 15. lipnja 1914. godine. Od 1914. do 1918. služio je kao kapelan u župi Taboryszki. Tu se susreo s jako siromašnim pastoralom. Nakon što ga je župnik prihvatio, započeo je kateheze s djecom i mladima, učio je mlade pjevati i osnovao je crkveni zbor. U mjestima Miedniki i Onżadowo, nalazeći se na kraju župe, sagradio je kapelu i osnovao pastoralni centar.

Uočavajući potrebe godinama zanemarenog školovanja, posebno poljskog jezika, doveo je do otvaranja oko 40 škola, u kojima se školovalo oko 1000 djece. Bilo je to u vrijeme Prvog svjetskog rata i njemačke okupacije.

Sam je uvidio nedostatke svoga školovanja. Kada mu je 1918. godine prijetio pritvor, otišao je u Varšavu upisati studij.

Kada je započeo rat s boljševičkom Rusijom, prijavio se za vojnog kapelana kako bi mogao služiti domovini. Službu kapelana obavljao je i nakon rata, sve do 1932. godine. Po završetku rata, vratio se na studij moralne teologije. Istovremeno je, od 1922. do 1924., studirao pedagogiju, pišući diplomski rad na temu: utjecaj alkohola na školsku mladež.

Godine 1924. vlč. Sopoćko vratio se u Vilno, gdje nastavlja službu vojnog kapelana. Doprinio je obnovi „vojne“ crkve sv. Ignacija. Biskup Jerzy Matulewìcz naložio  mu je da organizira katoličku udrugu mladih. U kratko vrijeme osnovano je osam udruga poljske mladeži.

Vlč. Sopoćko nastavlja studij i 1926. godine na Varšavskom sveučilištu obranio je doktorski rad iz moralne teologije. Započinje njegova služba u sjemeništu, na sveučilištu u Vilnu, i služba ispovjednika u ženskim redovničkim zajednicama.

Od 1927. do 1932. obavlja službu duhovnog oca u sjemeništu.

Od 1928. godine sve do početka Drugog svjetskog rata predaje na Sveučilištu teologije Stefan Batorego u Vilnu, gdje paralelno predaje u sjemeništu. Od dolaska u Vilno ispovjednik je redovnicama i tu funkciju obavlja sve do svog odlaska iz Vilna.

Dana 17. siječnja 1933. godine vlč. Sopoćko imenovan je ispovjednikom u Družbi sestara Majke Božje od Milosrđa. U ljetnim mjesecima te godine došlo je do prvoga susreta vlč. Mihaela Sopoćka sa sestrom Faustinom. Od tog trenutka postao je njezin ispovjednik i duhovnik. Susret sa sestrom Faustinom dao je novu dimenziju životu vlč. Sopoćka. Centar njegova života bilo je širenje kulta Božjeg milosrđa i briga o njegovu priznavanju. Izvršio je sve što je sv. Faustina primila u objavljivanjima od Milosrdnog Isusa. Naložio joj je pisati svoja nutarnja proživljavanja, zahvaljujući čemu je nastao Dnevnik. Doveo je do crtanja slike Milosrdnog Isusa prema uputama sestre Faustine. Vlč. Sopoćko započeo je brigu oko priznavanja slike i širenja štovanja blagdana Božjega milosrđa drugu nedjelju po Uskrsu, do posljednjih dana svoga života, ne dočekavši plodove svojega rada. Osnivač je Družbe sestara Milosrdnog Isusa, družbe o kojoj je Isus govorio sestri Faustini. Za prvu zajednicu sestara napisao je formacijski list, a kasnije uredio Konstitucije, prema mišljenjima i idejama sv. Faustine.

Vlč. Mihael Sopoćko neumorno je pisao molbe crkvenim vlastima o potvrđivanju širenja štovanja božanskog milosrđa. Preko znanstvene publikacije dao je teološki temelj za nove forme kulta Božjega milosrđa, koje je gorljivo popularizirao. Nakon smrti sv. Faustine, s kojom je vlč. Sopoćko održavao kontakt do kraja njezina života, ispunio je zadana objavljenja. Godina 1924.-1944. skrivao se pred Gestapom u mjestu Czarny Bór blizu Vilna. U srpnju 1944. godine u Vilno je došla sovjetska armija. Usprkos tome, svećenik Sopoćko ostao je u mjestu i pomagao u pastoralu u crkvi sv. Ivana. Sve veća ograničenja za Crkvu i pastoral nisu ga obeshrabrila. Posluživao je s velikom gorljivošću, katehizirao mlade, obrazovao je svjetske katehete, evangelizirajući Ruse koji su se tada našli u Vilnu. U svom radu otkrivao je sve više posebnu skrb i snagu Božjega milosrđa koju je neprestano širio. Rezultat te djelatnosti bila je prijetnja uhićenjem. Zato na poziv svoga nadbiskupa Sopoćko 1947. godine napušta Vilno i odlazi u Bìałystok. Predaje u sjemeništu, koje vodi do 1962. godine. Bdije nad osnivanjem nove Družbe, aktivno se uključujući u formaciju sestara. Barem jednom u godini, a ponekad i češće, posjećivao je sestre u Myślibórzu, gdje se nalazi prva kuća Družbe. Održava konferencije, naučava i informira o stvarima vezanim za razvoj štovanja Božjega milosrđa. Trudi se osobno razgovarati sa svakom sestrom. Zalaže se za nove zaklade i savjetuje kod osnivanja novih kuća. je

Na prekretnici 40-ih i 50-ih godina vlč. Sopoćko u širokim je razmjerima i velikom djelotvornošću vodio akcije „trijeznosti“ (odvikavanja od alkohola). U 50-im godinama organizirao je nekoliko katehetskih tečajeva za laike i redovnice. Od 1955. godine vodi pastoral u kapeli na ulici Poleskoj u Bìałystoku koja je pripadala Družbi sestara misionarki svete Obitelji. Doprinio je dogradnji kapele i tamo organizirao samostalni pastoralni centar, u kojemu je služio do kraja svoga života. Svoje posljednje tjedne proživio je u izvršavanju Božje volje i u duhu duboke vjere prihvatio je odlazak s ovoga svijeta. Umro je 15. veljače 1975. godine. Njegova beatifikacija bila je 28. rujna 2008. godine u Bìałystoku u Poljskoj.

U subotu, 15. veljače, u pulskoj crkvi sv. Pavla apostola svečano je obilježeno desetogodišnje djelovanje Konferencije sv. Pavla Udruge sv. Vinka Paulskog. Osim domaćina okupili su se predstavnici iz istarskih i riječkih konferencija koje zajedno čine Područno vijeće sv. Maura. Susretu je nazočila provincijalna glavarica sestara milosrdnica Provincije Majke Dobroga Savjeta s. Marija Rakocija, predsjednica Udruge sv. Vinka u Republici Hrvatskoj Anđelka Samarđić i dopredsjednica Ivana Buterin i predsjednica Područnog vijeća sv. Maura Štefanija Prosenjak-Žumbar. U uvodnim pozdravima posebna je zahvala, za sve što je činio te i dalje čini, izrečena dr. Andreju Angeliniju koji je bio prvi predsjednik Konferencije sv. Pavla. Zahvale su upućene svim članovima i simpatizerima Udruge, župljanima Župe sv. Pavla i podupirateljima.

Misno slavlje zahvale za tu lijepu obljetnicu predvodio je vlč. Goran Levak, župnik Župe Gospe od Mora uz koncelebraciju preč. Milana Mužine, župnika Župe sv. Pavla i pulskog dekana koji je ujedno i duhovnik Konferencije sv. Pavla. Predvoditelj je izrazio radost što može nazočiti okupljanju obitelji sv. Vinka u čijem se životu očitovala Božja ljubav.

Vlč. Levak je u prigodnoj homiliji istaknuo kako je Evanđelje dana upravo prikladno za prigodu obljetnice Udruge sv. Vinka. Isusove riječi upućene učenicima 'dajte im vi jesti' povezane su s karizmom sv. Vinka i poslanjem Vinkovske obitelji. To Evanđelje dolazi kao pomoć svima nama da u svjetlu Božje riječi vidimo poziv i poslanje koje se ispunilo u životu sv. Vinka. Jedna od poruka koje donosi današnje evanđelje je Kristova samilost, za mnoštvo koje ga je došlo slušati; compatire (tal.) nije samo samilost već i uzimanje dio trpljenja na sebe. To je otkrio i sv. Vinko u svome životu, želio je biti sudionik Kristovog suosjećanja, Kristovog ganuća prema potrebitima. Apostoli, prema logici svijeta, savjetuju Isusu da pusti mnoštvo po okolnim mjestima neka se snađu, no Kristova, Božja logika potiče ih da sagledaju čime raspolažu. Ono što imaš predaj Bogu, iako na prvi pogled, ljudski, izgleda malo, Bog to umnaža. Krist blagoslivlja Boga, izreče blagoslovnu zahvalnu molitvu, razlomi i daje učenicima. Ne daje Krist narodu, nego daje učenicima da oni dijele. To je jako dobro povezano s karizmom sv. Vinka, to je ono što Krist čini preko svakoga od vas, članova Vinkovske obitelji, Krist nešto dijeli, daje tebi, da bi ti mogao donositi drugima, rekao je propovjednik obraćajući se okupljenima. Sam znak umnažanja kruha znak je koji poziva na vjeru, znak koji poziva na pouzdanje u Nebeskog Oca, da onaj koji dijeli neće nikada biti u oskudici svagdanjega kruha. To umnažanje je slika euharistije, slika Kruha koji se razlomio, Kruha koji silazi s neba, koji se stalno iznova daruje kao hrana za Život Vječni. Da bi mogli činiti djela milosrđa prije svega mi moramo imati iskustvo da Krist nas hrani svojom riječju, da nas jača svojim svetim duhom. Nitko ne može činiti djela ljubavi ako prvotno nije sam iskusio da njega Bog voli takvog kakav jest. To je iskustvo nosilo i sv. Vinka. Nisu ga njegova djela učinila svetim, nego njegova svetost koja je učinila da bude veliki čovjek Božjega milosrđa, istaknuo je propovjednik. Sv. Vinko je u prvome dijelu života tražio svjetovne stvari, no u jednom trenutku se sve počinje mijenjati. Čovjek se počinje mijenjati kada biva dotaknut Kristovim ganućem, Kristovom ljubavlju.

Neka današnja euharistija bude zahvala Bogu za tolika dobra koja je učinio i čini preko ove karizme. Staviti potrebe drugoga prije svojih potreba moguće je samo onome tko je zahvaćen Kristovim duhom. Ljudi su danas više nego materijalnog gladni duhovnog, a svaki je čovjek pozvan da se upravo preko njega konkretizira Božja ljubav, riječju i djelom, zaključio je vlč. Levak.

Na kraju misnoga slavlja završnim zahvalama okupljenima se obratio župnik domaćin preč. Milan Mužina. On je ukratko spomenuo zastupljenost raznih grana Vinkovske obitelji u Republici Hrvatskoj. Konferencija sada u Hrvatskoj ima ukupno 29, no tijekom povijesti najveći pečat karizme sv. Vinka svojim su djelovanjem kod nas dale sestre milosrdnice. Osim na župama i u biskupijskim ordinarijatima radile su u školama, bolnicama, sirotištima… Svim su potrebitima pružale topli obrok i milosrdnu riječ utjehe. Vjernost Bogu i svome narodu neke od njih zapečatile su i darom mučeništva. Od Vinkovih vremena pa sve do danas milosrdna ljubav osvaja svijet, podsjetio je župnik. U Hrvatsku su sestre došle prvo u Rijeku 1932. godine, a u Porečku i Pulsku biskupiju došle su 1946. u Pazinsko sjemenište.  Gdje god su djelovale, tijekom svih godina do danas, radile su danonoćno, i najteže fizičke poslove, rekao je preč. Mužina. S. Lidija Turković i s. Milena Kramar radile su 40 godina u Općoj bolnici Pula, a prošle godine obilježena je 50. obljetnica djelovanja sestara milosrdnica u Župi sv. Pavla apostola, podsjetio je između ostalog župnik.

Misno slavlje završeno je pjesmom u čast Vinkovskoj obitelji, uslijedio je trenutak okrepe, a zatim je program nastavljen prigodnim molitvenim sadržajem.

U Župi Sv. Pavla u Puli osnovana je Konferencija Sveti Pavao 14. veljače 2010., trenutno broji 25 članova koji uz pomoć župljana i duhovnika nastoje pomoći najpotrebnijima u župi i gradu. Za prvog predsjednika izabran je Andrej Angelini, dopredsjednica je bila Irena Grahovac, tajnica Blaženka Butorac, rizničarka Ines Brnić, zapisničarka Marjetka Krizmanić. Duhovnik konferencije je vlč. Milan Mužina, župnik. Od 2014. dopredsjednica je bila Branka Mandelović Rajko, tajnica Helena Obrovac Siladić, a blagajnica Spomenka Bistričić. Od 2018. Konferenciju vodi Helena Obrovac Siladić, a dopredsjednica je Branka Mandelović Rajko.

(Txt: G. Krizman, Foto: H. Obrovac Siladić )

 

 

 

Oko 90-ak hodočasnika iz Barbana, Sutivanca i Cera hodočastilo je 15.02.2020. u Mariju Bistricu i Ludbreg. Župljani su krenuli rano ujutro iz svojih župa da bi već oko 11 sati stigli u Mariju Bistricu. To je jedno od najvećih, najpopularnijih i najposjećenijih Marijanskih svetišta u Hrvatskoj. Nakon kraćeg obilaska svetišta, ispovijedi i individualnih molitvi počela je sveta misa koju je predvodio župnik Bernard Jurjević a pjesmom uveličao župni zbor iz Barbana.

Svetište Majke Božje Bistričke najpoznatije je po kipu crne gospe koji potječe iz 15. st. i bio je prvotno u crkvi na Vinskom vrhu. Zbog opasnosti od turaka premješten je u župnu crkvu u Mariji Bistrici te 1650. zazidan u jedan prozor. Kip je pronađen 1684. te nastojanjem zagrebačkog biskupa Martina Borkovića stavljen na počasno mjesto. Hrvatski sabor je 1715. godine darovao glavni oltar. Od tada počinju brojna hodočašća vjernika. U povijesti crkve i svetišta posebno se ističe nekoliko događaja od kojih je znakovit veliki požar koji je 1880. godine znatno oštetio crkvu ali oltar s kipom ostao je neoštećen.

Papa Pio XI je proglasio crkvu Majke Božje Bistričke manjom bazilikom a zagrebački nadbiskup dr. Antun Bauer je 1935. čudotvorni kip Marije i malog Isusa okrunio zlatnim krunama te proglasio Mariju Kraljicom Hrvata. 1971. godine je bistričko svetište proglašeno Nacionalnim prošteništem čitavog hrvatskog naroda. U Mariji Bistrici je 3.10.1998. papa Ivan Pavao II proglasio blaženim kardinala Alojzija Stepinca. Odlukom kardinala Josipa Bozanića u godini Velikog jubileja 2000. bazilika Majke Božje Bistričke postala je jedna od četiri oprostne crkve. Podno obližnje Kalvarije papi Ivanu Pavlu II je 18.05.2003. godine podignut spomenik.

Nakon mise smo nastavili hodočasničko putovanje vožnjom pitomim krajolikom prema Ludbregu, središnjem naselju Ludbreške podravine u Varaždinskoj županiji. Prema jednoj od nepotvrđenih legendi naselje i vlastelinstvo je osnovao plemić Lodbring 1100. godine. Tijekom stoljeća naselje je mjenjalo razne vlasnike a službeno se spominje kao trgovište (oppidum) u oporuci Jurja Čuza 1461. godine. Krajem 16. st. su vlasnici bili obitelj Erdody (Erdedi) a od 17 st. nadalje obitelj Batthyany (Baćani). U novije vrijeme se Ludbreg razvija kao moderan centar Ludbreške podravine.

Posjetu Ludbregu započeli smo razgledavanjem župne crkve Presvetog trojstva, najznačajnije sakralne građevine u Ludbregu koja se spominje još 1334. godine a izgrađena je u baroknom stilu, oslikana freskama slikara Mirka Račkog. Kapelan župne crkve upoznao je hodočasnike ukratko s povješću Ludbrega i značajem relikvije Predragocjene Krvi Isusove koja se od 1513. godine čuva u župnoj crkvi. Ampulica sa Predragocjenom Krvi Isusovom nalazi se u pokaznici (mostranci) izrađenoj 1721. Prema predaji događaj čuda dogodio se u kapeli Svetog Križa u dvorcu Baćani 1411. godine. Od tada su se prema predaji počela događati čudesna ozdravljenja po zagovoru Presvetoj Krvi. O tome je obaviješten Papa koji je naložio opsežnu istragu. Dugotrajna i temeljita istraga u kojoj su sudjelovali eminentni plemići i župnici te ispitani brojni svjedoci čak iz udaljenih zemalja rezultirala je bulom pape Julija II. Na temelju te bule papa Leon X je naložio da se Relikvija za sva vremena čuva u Ludbregu a u nedjelju prije Male Gospe izlaže narodu na pobožnost i klanjanje. Ovom bulom je utemeljeno ludbreško proštenište Predragocjene Krvi Isusove. Svećenik Bernard Jurjević je predvodio molitvu i klanjanje hodočasnika pred relikvijom u župnoj crkvi Presvetog trojstva.

Obilazak Ludbrega nastavili smo posjetom dvorcu Baćani i kapeli Svetog Križa u kojoj se dogodilo čudo pretvorbe. U dvorcu je sada nalazi radionica Hrvatskog restauratorskog zavoda. Posjetili smo i u novije vrijeme izgrađeno Svetište Predragocjene Krvi Kristove koje se sastoji od Zavjetne kapele Hrvatskog sabora i postaja Križnog puta čineći izložbu mozaika od murano stakla na otvorenom.

Putovanje smo u večernjim satima nastavili do Varaždina, grada u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, smještenog uz rijeku Dravu. Varaždin je povijesno, kulturno, obrazovno, gospodarsko, sportsko i turističko sjedište Varaždinske županije. Prostorno se nalazi na raskrižju četiriju povijesnih regija: Štajerska, Zagorje, Međimurje i Podravina, a razvio se na rubovima Panonske nizine alpskog sustava. Dočekala nas je ljubazna i veoma elokventna vodičkinja gospođa Ingrid koja je hodočasnike upoznala s brojnim povijesnim zanimljivostima o Varaždinu. Grad se prvi put spominje 1181. godine te se postepeno razvija u tipičan srednjovjekovni grad u kojem se razvijaju obrti. U slijedećih 400 godina mijenjajući vladare nastavlja rast i razvija se u trgovačko središte.

Jedna od posebnih draži razgledavanja Varaždina bilo je to što smo došli u večernjim satima pa je razgledavanje bilo romantično uz svjetlost uličnih fenjera i javne rasvjete. Razgledali smo najstariji dio grada Varaždina kojega krase brojne palače i crkve. Saznali smo kako je u gradu djelovalo nekoliko crkvenih redova: isusovci i franjevci koji su došli u 17. st. te uršulinke i kapucini koji su došli u 18. st. Nakon 1773. godine je ukinut isusovački red te u grad dolaze pavlini. Izgradnja baroknih crkvi i samostana znatno je doprinijela urbanističkoj slici Varaždina koja je uglavnom ostala do današnjih dana.

U povijesnoj jezgri Varaždina nalazi se niz veoma lijepih plemićkih palača koje su mahom građene od druge polovice 17. st. do početka 18. st. Jedna od ljepših je palača Patačić, vrlo raskošna pročelja i s ugaonim ekerom. Na glavnom trgu se ističu palača grofova Drašković i Gradska vjećnica a u obližnjoj ulici palača Varaždinske županije. U urbanom prostoru Varaždina nalazi se i više javnih skulptura. Vidjeli smo monumentalan Meštrovićev kip Grgura Ninskog ispred Franjevačke crkve. Obišli smo i Anđelinjak kao primjer moderne umjetnosti. Iz dosta kratkog razgledavanja grada možemo zaključiti kako je Varaždin grad bogate povijesti i kulture koju živi i u današnje vrijeme.

Hodočasnicima će u sjećanju ostati odlično i veselo društvo tijekom putovanja, zajednička molitva u jednom od najvećih Marijanskih svetišta u Mariji Bistrici, klanjanje Presvetoj Krvi Isusovoj u Ludbregu, duhovnost i blagoslov zajedništva, kao i kratke lekcije upoznavanja znamenitosti posjećenih gradova i njihove bogate povijesti o čemu su nam govorile ljubazne vodičkinje. Posebnu zahvalnost hodočasnici duguju svećeniku Bernardu Jurjeviću na besprijekornoj organizaciji hodočašća i duhovnom vodstvu.

Napisala: Nevia Kožljan

Proslava Gospe Lurdske u Istarskim toplicama

U jedinom istarskom prirodnom termalnom lječilištu, Istarskim toplicama, svečanom misom u kapeli lječilišta, rukovoditelji, osoblje, korisnici usluga i brojni vjernici iz okolnih župa, 11. veljače 2020. proslavili su blagdan Gospe Lurdske, ujedno  i Međunarodni dan bolesnika.

Euharijstijsko slavlje predvodio je vlč. Jeronim Jokić, župnik iz Boljuna.

U vrlo nadahnutoj homiljji, vlč. Jeronim naglasio je važnost moljenja krunice i to obrazložio svjedočenjem djevojčice Bernardice tj. Bernardette Soubirous, kojoj se Gospa prvi put  ukazala 11.02.1858.g.: „ispred pećine vidjela sam gospođu odjevenu u bijelu haljinu – bila je odjevena u bijelo i opasana plavim pojasom, na nogama je imala žutu ružu, iste boje kao i njezina krunica. Kad to ugledah, protrljah oči misleći da se varam. Turnuh ruku u krilo svoje haljine i tu nađoh svoju krunicu, odmah počeh moliti krunicu. Gospođa je prebirala zrnca krunice, ali nije micala ustima. Kad završih krunicu viđenje odmah nestade“.

Ukazanja u Lurdu spojila su nebo i zemlju, a prožeta su pozivima na molitvu, pokoru i obraćenje, rekao je predslavitelj. Marija se za prenošenje svojih poruka poslužila siromašnom i neukom mlinarevom kćeri. Svevišnji znakovito izabire malene i ponizne. To je značajna poruka Lurdskih događanja. Lurdska ukazanja potiču Crkvu i vjernike na čistoću, skromnost, spremnost na žrtvu te na molitvu i ljubav prema bolesnicima, siromasima i nevoljnicima.

U Lurdu se Gospa četrnaestogodišnjoj Bernardici ukazala 18 puta. Blažena Djevica Marija je potakla Bernardicu je da zagrebe zemlju i „iskopa“ izvor s ljekovitom vodom, preporučila molitvu i pokoru za nevoljne grešnike, bolesni svijet i obraćenje nevjernika, zaželjela dolazak mnoštva vjernika na mjesto ukazanjai zatražila podizanje crkve na mjestu ukazanja. U šesnaestom ukazanju predstavila se kao „Bezgrešno začeće“.

Bernardica je imala problema sa vlastima, bolestima, a i sa lokalnim svećenikom dok joj Gospa nije odgovorila da je „Bezgrešno začeće“, što mlada curica tada nije nikako mogla znati bez da joj Gospa kaže.

Vlč. Jeronim je ukazao na bitnost duha, jer život je prolazan – Gospa je Bernardici rekla:“ Obećajem da ću te usrećiti, ali ne u ovome svijetu nego u idućem.“

Bernardette Soubirous proglašena je blaženom 1927.g., a svetom 1933.g. Njeno tijelo ostalo je netaknuto, a čuva se u staklenom lijesu u kapelici samostana u Neversu.

U Lurdu su se dogodila i još se događaju mnogobrojna tjelesna i duhovna ozdravljenja.

Ali, čudesa se ne događaju samo u Lurdu, nego svugdje gdje vjernici iskreno i s vjerom  mole, a Bog izabire što je prioritetnije za izliječiti – duhovno ili tjelesno, zaključio je propovjednik.

Valerija DM

 

 

Istaknuto

 

 

100. obljetnica

Miroslav Bulešić

Zaklada

Biskupija na Facebooku

Biskupija na YouTube

Kalendar događanja

Foto galerija

Ove web stranice koriste kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Molimo da prije korištenja web stranice pročitate opće uvjete korištenja, uvjete zaštite osobnih podataka i Informacije o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Zatvori' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.