Sveta Marija od Zdravlja proslavljena je 21. studenoga svečanom misom u crkvi njoj posvećenoj u Sošićima, u Župi sv. Silvestra u Kanfanaru.

Gospa od Zdravlja od starina je u Sošićima bila velik i svečan blagdan, a zbog epidemioloških mjera spomendan Marijinog prikazanja u Hramu proslavljen je uz manji broj vjernika nego inače, ali su zato vjernici na trodnevnici pripremali svoja srca za ovo slavlje.

Osobito je vrijeme pandemije vrijeme za molitvu za zdravlje duše i tijela, a duhovnu je pripravu u vidu trodnevnice predvodio vlč. Darko Zgrablić, koji je nadahnuto u svojim propovijedima pripremao vjernike, s posebnim naglaskom na traženju spasenja i onoga dobra koje će čovjeka dovesti tom cilju. Vlč. Zgrablić svoje je propovijedi oslonio na biblijska čitanja, s naglaskom na Otkrivenju sv. Ivana apostola, pojašnjavajući simbole koje apostol u svojem pisanju koristi, aktualizirajući te misli u današnjem vremenu za osobe koje trpe svoju svakodnevicu na duhu, duši ili tijelu.

Euharistijsko slavlje kojim je proslavljena Sveta Marija od Zdravlja predvodio je gvardijan franjevačkog samostana u Rovinju fra Ivan Vrdoljak uz koncelebraciju župnika don Joška Listeša, a pjevao je župni zbor iz Kanfanara, dok su mladi misu „streamali“ u svojoj Facebook grupi za one koji zbog izolacije, bolesti i nemogućnosti dolaska slavlju nisu osobno mogli biti nazočni. Fra Ilija se u propovijedi osvrnuo na Gospu kojoj se ljudi utječu u svojim potrebama, a koja se slavi i na Trsatu, kojoj su uvijek vjernici dolazili po zagovor za zdravlje, zazivajući je kao svoju majku. Osobito su joj se ljudi zagovarali za zdravlje i dobar povratak svojih najmilijih s putovanja, posebno ako su bili mornari. Na kraju slavlja župnik vlč. Listeš najavio je ideju i inicijativu o restauraciji oltarne slike, za koju će zatražiti i službeno proglašenje kulturnom baštinom.

Ovaj dan je i spomendan sv. Maura, zaštitnika biskupije Porečke biskupije, a tim je ljepše slavlje bilo s malim ministrantom Maurom koji je, kao i obično, revno posluživao kod oltara.

U Motovunu je 13. i 14. studenog 2020. godine održan dvodnevni tradicionalni VII. međunarodni znanstveni skup Motovunski kolokvij, posvećen temi „Grčko-rimsko i kanonsko pravno naslijeđe kao temelj pravne kulture Zapada“.

Skup je okupio relevantne sveučilišne nastavnike iz grčkog i rimskog prava te nacionalne pravne povijesti, zatim vodeće hrvatske stručnjake koji se na doktrinarnoj i praktičnoj razini bave proučavanjem odnosa kanonskog i civilnog prava te, napokon, odvjetnike, povjesničare, lingviste, sudce i muzikologe iz tuzemstva i inozemstva. Skup je, u organizaciji Državnog arhiva u Pazinu, nakladnika Josip Turčinović, Općine Motovun i TZ-a Motovun te Fotovuna, održan uz snažnu potporu Sveučilišta u Zagrebu, pod voditeljstvom izv. prof. dr. sc. Ivana Milotića, predsjednika Odbora za statutarna pitanja Sveučilišta u Zagrebu.

U prvome dijelu skupa izlagalo se o kažnjavanju iznude (i korupcije) u republikanskom Rimu i utjecajima tih shvaćanja, o čemu je zapaženo predavanje održala prof. dr. sc. Ivana Jaramaz Reskušić. Zasebna cjelina posvećena je uspostavi pravila ratovanja i njegovoj humanizaciji pod utjecajima pravnih običaja, religijskih i drugih pravila koja potječu iz grčkog, helenističkog i rimskoga doba (dr. sc. Miran Marelja i Danijel Javorić Barić). Znanstvenici su iscrpno raspravljali o standardima koje je grčko-rimsko pravo postavilo glede zaštite određenih kategorija osoba (zarobljenici, ranjenici, žene i djeca) i očuvanja specifičnih imovinskih objekata (hramovi, crkve i dr.) te su glede toga razmatrali njihove utjecaje na razvoj pravila ratovanja u srednjem i novome vijeku te, posljedično, na njegovu humanizaciju. Posebna cjelina bila je posvećena grčko-rimskim utjecajima, a posebno srednjovjekovnim i novovjekovnim kanonskim pravilima povezanima s brakom, obitelji i statusom žene te shvaćanjima da se upravo univerzalnost kanonskoga prava i danas u određenim pravnim krugovima razmatra kao konceptualni uzor i potencijal za minimalnu harmonizaciju obiteljskoga prava u Europskoj uniji (prof. dr. sc. Zrinka Erent-Sunko, dr. sc. Ivan Obadić). Znanstvenici su posebno naglasili da se danas, čak i u antikatoličkim krugovima, kanonskome pravu u srednjemu i novom vijeku pripisuje presudan utjecaj na elementarnu zaštitu žena i obitelji, njihova dostojanstva, spolnog ćudoređa i slobode te ukidanje tutorstva nad ženama, tj. cjelovitu izgradnju nje kao pravnoga subjekta.

Početak drugoga dijela skupa bio je posvećen 600. obljetnici od prestanka civilne vlasti akvilejskog patrijarha u Istri. Profesori Valter Baldaš i Livio Prodan u svojim su predavanjima iscrpno analizirali opću i pravnu povijest Akvileje, akvilejske Crkve, mletačkoga patrijarha, nastanak Akvilejskog patrijarha te njegovo obilježje kao dijeceze, crkvene pokrajine i države srednjovjekovnoga tipa. Kako je akvilejski patrijarh u razvijenom srednjem vijeku bio civilni vlasnik mnogim općina i imanja u Istri, razložen je njegov položaj kao feudalca sa svim kompetencijama (zakonodavne, sudske, upravne, fiskalne i dr.). Civilna odrednica njegove vlasti i njezina zaokruženost u teritorijalno-političku cjelinu potaknuli su opsežnu raspravu o tom pitanju. Kako je Motovunski statut prvi donio upravo akvilejski patrijarh kao civilni gospodar Motovuna, izv. prof. dr. sc. Ivan Milotić analizirao je taj statut, njegovu nomotehniku, jezik te utjecaje rimskog i kanonskog prava, kao i prožimanje civilnih i kanonskih kategorija.

David di Paoli Paulovich, maestro i sudac, iznio je jedinstveno pravno-liturgijsko-muzikološko gledište na liturgiju akvilejske Crkve te na patrijarhov napjev (canto patriarchino) koji je uz niz primjera s čitave istočne obale Jadrana (Trogir, zaleđe Dalmacije, čitava Istra, zatim Grado, Akvileja, alpski i podlapski prostori Italije) opisao i razlučio od akvilejskog i gregorijanskog napjeva, ali i povezao s napjevima u staroslavenskom bogoslužju. Posebno su nadahnjujući bili napjevi koje je sâm izvodio te koje je prikupio i koji predstavljaju zadnje odjeke toga napjeva prije njegova povlačenja otprilike polovicom XX. stoljeća.

Dubinsku analizu institucionaliziranog antikatolicizma u Engleskoj od XVI. do XX. stoljeća na primjeru pravnih akata i politika priredila su dvojica odvjetnika, Tomislav Sadrić i Ivan Branimir Pavičić. Oni su analizirali zapostavljanje katolika i često negiranje njihova temeljnog subjektiviteta u Engleskoj te ublažavanje tih stavova tijekom XIX. stoljeća što, međutim, ni do danas nije otklonilo latentno nepovjerenje u katolike. Tom prilikom započela je rasprava o mogućnosti utjecaja takvih stavova kao nečeg tradicijskog na opći kontekst Brexita.

Na poziv Državnog arhiva u Pazinu, kao članica uredništva „Vjesnika istarskog arhiva“ predavanje o čedomorstvu u Istri na prijelazu XIX. u XX. stoljeće, pravnim politikama s obzirom na njega, uređenju kao kaznenog djela (i prekršaja zatajenja poroda) te kanonskom gledištu održala je doc. dr. sc. Dunja Milotić. Čitavo njezino predavanje temeljilo se na izvješćima o sudskim procesima protiv žena optuženih za čedomorstvo koje je vodio Porotni sud u Rovinju.

Prof. dr. sc. Budislav Vukas, ml. i Dean Borbelj predavali su o kronologiji i ključnim događajima, počevši od kasnih 80-ih godina XX. stoljeća, koji su doredili novi početak institucionaliziranog dijaloga Crkve i države, tj. obradili su 30. svibanj kao prekretnicu u tome smislu prema gledištima „Glasa Koncila“.

Završno izlaganje o povijesnoj, a opet danas toliko aktualnoj temi „Utjecaj kuge 1630.-1631. na demografska i ekonomska kretanja porečke komune” održao je profesor Marino Martinčević otvorivši prostor brojnim osvrtima i raspravama.

Na kraju skupa Prof. dr. sc. Budislav Vukas, ml. predstavio je zbornik radova s prošlogodišnjeg Motovunskog kolokvija „Rapalski ugovor i Lateranski ugovori: odjeci među državama i u Crkvi“.

Ovogodišnji Motovunski kolokvij uz velike napore održan je s fizičkom prisutnošću sudionika, čime se snažno izrazilo nastojanje da se i u ovim vremenima održi kontinuitet skupa, ali i nezamjenjiv način njegova odvijanja, kao i odvijanja akademskog i znanstvenog života u cjelini, koji se u bitnome sastoji u neposrednom raspravljanju, argumentaciji, interdisciplinarnosti, ali i druženju. 

(Txt: Organizacijski odbor, Foto: Iz arhive (G. Krizman))

U Vrsaru, župi Porečkog dekanata, blagdan župnoga zaštitnika, sv. Martina biskupa, proslavljen je u srijedu, 11. studenog 2020. godine, svečanim misnim slavljem koje je predvodio preč. mr. Ilija Jakovljević, dekan vodnjanskog dekanata, župnik Fažane, postulator kauze Bl. Miroslava Bulešića i sudski vikar Porečke i Pulske biskupije. Koncelebrirao je župnik domaćin, vlč. mr. Lino Zohil, a misi su nazočili župljani Vrsara i okolnih župa.

Dok Vam čestitam sv. Martina, zaštitnika Vaše župe želim zajedno s Vama, u ovom vremenu pandemije kad nam treba „plašt“ zaštite i snage, moliti zagovor sv. Martina. Ali ne samo da nas sv. Martin očuva od tjelesnih i duhovnih pogibelji, nego da se mi nadahnemo na njegovu primjeru da poput njega ovaj svijet, posebno duhovno opustjelog, siromašnog i nezasitnog čovjeka ogrnemo plaštem evanđelja, rekao je propovjednik na početku prigodne homilije.

Ne slavimo sv. Martina da bi kušali mlado vino, već prvotno da svatko od nas, u svom staležu, izgrađuje ovo mjesto. Svatko od nas u svom staležu znači: kao načelnik, kao gospodarstvenik, profesor i svećenik, kao stanovnik ovog mjesta, pozvan je ovaj svijet zagrijati ljudskom osjećajnošću i ljubavlju, pojasnio je propovjednik.

Papa Franjo često u svojim javnim nastupima zna sv. Martina stavljati za uzor odgovornim osobama u društvu. U jednoj prigodi je istaknuo kako se sv. Martin još dok nije bio kršćanin po svojim karitativnim djelima ponašao kao kandidat za krštenje: pomagao je bolesnima, pružao pomoć unesrećenima, hranio gladne, oblačio gole, od svoje vojničke plaće ništa nije zadržavao za sebe, osim onoliko koliko mu je bilo potrebno za svakodnevni život. Već je od tada bio slušatelj, koji nije bio gluh na zapovijedi iz Evanđelja, i nije se brinuo za budućnost.

Svako mjesto ima svoje siromahe, možda Vrsar ne toliko one koji oskudijevaju u materijalnom, ali što je mjesto materijalno bogatije ne znači da su njegovi stanovnici automatizmom sretniji i zadovoljniji. Ima puno ljudi oko nas kojima fali ljubavi, pažnja, lijepa riječ. Dajmo bratu čovjeku dio sebe, dio svoga srca. Bližnji nas trebaju, ali ne trebaju uvijek ono materijalno, već trebaju dio našeg srca – ljubavi, pažnje , vremena. Ako pokažemo ljubav prema bližnjem, pokazali smo ljubav i prema Bogu. Ne možemo ljubiti iskreno Boga, ako zaboravimo brata čovjeka. 

Svako mjesto ima svoje siromahe, kaže papa Franjo, i mi prolazimo kraj njih, citirao je propovjednik.  Martin se, naprotiv, zaustavio kraj siromaha i smilovao se nad njegovom sudbinom: mačem je razrezao svoj plašt i polovicu dao siromahu. Taj siromah nije samo osoba koja ne može doprinijeti boljem standardu društva, već isto slika Boga Oca, rekao je preč. Jakovljević, te nadalje podsjetio, sljedeće je noći sv. Martin usnuo san vidjevši samoga Gospodina, zaogrnuta u polovicu plašta, koji mu je govorio: »Ovim me je plaštom zaogrnuo Martin.« Bio je to veliki milosni čas njegova života. On se je tada još više oduševio za kršćanske ideale, prema kojima je nastojao živjeti. Martin čina djela milosrđa iako još nije kršćanin po sakramentu krštenja, ali je kršćanin po djelima ljubavi.

Sv. Martin danas poziva i nas da dadnemo dio svoga srce svojim ukućanima; dajmo dio ljubavi i topline ovom našem društvu. Izgradimo mostove ljubavi prema bližnjima, jer svi smo mi braća, kako u svojoj zadnjoj enciklici naglašava papa Franjo, citirao je preč. Jakovljević.

Čuli smo u današnjem evanđelju: „Dođite, blagoslovljeni Oca mojega!“ Dođi, ti koji si me napojio dok sam bio žedan; dođi ti koji si me primio kad nisam ima gdje prenoćiti, koji se me zaogrnuo kad sam bio gol, koji si me pohodio kad sam bio bolestan! Dođi ti koji si me utješio kad sam bio žalostan. Dođi ti koji si oprostio svom bližnjem kad je pogriješio. Dođi, ti koji su činio djela milosrđa iz ljubavi. Dođi, ti koji imaš srce za svakog čovjeka. Nitko od nas nije toliko siromašan da ne bi mogao drugom dati osmjeh, progovoriti toplu i utješnu riječ. Svatko od nas ima srce koje treba otvoriti za drugoga; oči kojima trebamo promatrati dobro u drugima; ruke kojima možeš drugome pomoći ili sklopiti na molitvu za drugoga. Siromašan je onaj tko ne zna reći o drugome lijepu riječ; tko ne zna za drugoga sklopiti ruke na molitvu ili nešto plemenito učiniti. Siromašan je onaj tko ne zna suosjećati s drugim. Najsiromašniji je onaj tko ima škrto srce i bešćutno, onaj koji nikad nije zadovoljan i svi su mu za sve krivi, a takvih siromaha je sve više među nama, posebno u ovom vremenu pandemije.

Ova Božja riječ koju smo čuli potaknula je sv. Martina da napusti časnu vojničku službu te započne svim srcem i svom dušom službu služenja bližnjem. U toj će službi sve više otkrivati ljepotu kršćanskog života i na kraju će postati kršćanin, svećenik i biskup. Sve je to postigao zahvaćajući ljudskim dušama na periferiji društva. Ne iz neke kancelarije ili traženjem nedostataka i mana kod onoga s kim se nije slagao. Zbog svojih humanih djela narod ga je izabrao za biskupa. Djela ljubavi nas čine velikima.

„Još jedan Martinov san ostavio je na njega duboki dojam. Sanjao je da mora obratiti svoje stare roditelje. San je doživio kao Božji znak i poziv. Odmah je krenuo na put. Biskupu je obećao da će se vratiti. Prelazeći preko Alpa upao je u ruke razbojnika i jedva je izvukao živu glavu. Jednog od njih je obratio i to ga je spasilo. S velikom radošću susreo je svoje roditelje. Njegova majka je prigrlila kršćanstvo. Otac je ostao tvrd kao alpska stijena, nepopustiv u svome stavu prema kršćanstvu. To je tajna ljudske slobode!, rekao je propovjednik.

Ovih dana, boraveći i sam u izolaciji i čekajući test na covid, čitajući propovijedi bl. Miroslava Bulešića, čije relikvije i prekrasnu oltaru palu imate, zahvaljujući zauzimanju vašeg župnika i vašim djelima ljubavi, pročitao sam kako kaže „sv. Ivan Zlatousti: „Ako ti Bog dadne dar da činiš čudesa, to ti sigurno daje nešto veliko, ali ne tako veliko kao onda kada ti nevolju šalje. Za danim čudesima ti si dužan Bogu zahvalnost, ali po nevoljama postaje Bog tvojim dužnikom, jer ti mora po svojem obećanju dati za to neizmjernu nagradu.“

Kada nam Bog u svojoj neizmjernoj dobroti šalje nevolje, on nam šalje toliko i takvih nevolja, da ih možemo podnijeti. On zna što je najzgodnije za spas svakoga, pa svako može biti siguran, da je Bog i njemu dao ono što je za nj najbolje. Bez trpljenja nema spasenja.“ (Bl. Miroslav Bulešić, propovijed, 31. siječnja 1944.).

Molimo da mognemo činiti čudesa Božje ljubavi, to sigurno svi želimo. Još više molimo da budemo spremni u nevoljama i teškoćama života, pa i covida i drugih nevolja ljubiti i u patnji se približiti Isusu Kristu. Samo onaj tko ljubi može činiti djela ljubavi, zaključio je preč. Jakovljević.

Na kraju misnoga slavlja župnik, vlč. Zohil, izrekao je prigodne zahvale. Misu je glazbeno uzveličao župni zbor pod ravnanjem s. Ane Iveljić.

Mons. Matu Uzinića, dosadašnjeg dubrovačkog biskupa, papa je imenovao novim nadbiskupom koadjutorom Riječke nadbiskupije

Papa Franjo imenovao je biskupa mons. Matu Uzinića riječkim nadbiskupom koadjutorom, što je objavljeno na blagdan sv. Karla Boromejskog, 4. studenoga 2020. godine, istovremeno u Vatikanu i Hrvatskoj. Nadbiskup Uzinić je do sada gotovo deset godina služio, vodio i brinuo se o dubrovačkoj Crkvi, što će i nastaviti činiti dok se ne odredi njegov nasljednik.

Životopis

Nadbiskup Uzinić rođen je 17. rujna 1967. godine u Dubravi, u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji, gdje je završio osnovnu školu. Formacijski put ga dalje vodi u Split, u gimnaziju i Nadbiskupsko sjemenište. Nakon obavezne vojne službe u trajanju od godinu dana (1986./1987.) na poluotoku Prevlaka, upisuje Teološki fakultet u Splitu na kojem završava studij filozofije i teologije 1993. godine. Zaređen je za svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije 27. lipnja 1993. godine.

Nakon ređenja obnašao je pastoralnu službu župnog vikara u župi Omiš i župnika u župi Otrić-Struge. Godine 1996. odlazi na studij u Rimu na Papinsko Lateransko sveučilište, postigavši 2000. godine licencijat iz crkvenog i civilnog prava. Po povratku u Split od 2000. do 2002. obnaša službu sudskog vikara i suca na Crkvenom interdijecezanskom sudu I. stupnja u Splitu i ujedno pastoralnog suradnika u župi Strožanac-Podstrana. Od 2001. rektor je Centralnoga bogoslovnog sjemeništa u Splitu. Od 2002. godine član je Prezbiterskog vijeća Splitsko-makarske nadbiskupije, a od 2004. Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za sjemeništa i duhovna zvanja.

Dubrovačkim biskupom imenovao ga je papa Benedikt XVI. na blagdan sv. Franje Saleškog 24. siječnja 2011. godine, a za biskupa je zaređen na svetkovinu sv. Josipa 19. ožujka 2011. godine u katedrali Gospe Velike u Dubrovniku.

U Hrvatskoj biskupskoj konferenciji vršio je službe predsjednik Vijeća HBK za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života (20.10. 2011. - 13.10. 2016.), bio je član Biskupske komisije HBK za odnose s državom (23.1.2012. - 12.11. 2015.), predsjednik Pravne komisije HBK (31.3.2011. - 15.11.2012.), član Pravne komisije HBK (15.11. 2012. - 13.10. 2016.), predsjednik Biskupske komisije za Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima (2019./2020.), član mješovite komisije HBK-a i HKVRP-a - od 15.11.2012., od 10.11.2015. godine predsjednik je Vijeća HBK za život i obitelj, a od 9.9.2020. godine predsjednik je Povjerenstva HBK za zaštitu maloljetnika i ranjivih osoba. 

Najave i obavijesti

Subota: 28 Stu 2020
Đakonsko ređenje u Puli

Istaknuto

 

 

100. obljetnica

Miroslav Bulešić

Zaklada

Biskupija na Facebooku

Biskupija na YouTube

Kalendar događanja

Foto galerija

Ove web stranice koriste kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Molimo da prije korištenja web stranice pročitate opće uvjete korištenja, uvjete zaštite osobnih podataka i Informacije o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Zatvori' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.