Tko voli ohola, naduta čovjeka koji se pravi važan, koji uvijek ističe sebe, uvijek se gura na prvo mjesto. Takav je uvijek bučan i spreman sve učiniti kako bi ljudi o njemu stekli dobro mišljenje i hvalili ga. Ono što on radi – to je najbolje, on sve zna, u sve se razumije, sve može. Što sve nije sposoban ili spreman učiniti da se i mediji njime bave?

         No, takav je čovjek uvijek napet jer se boji da netko ne otkrije i njegove slabe strane – a ima ih i mnogo. On je u raskoraku onoga što jest i onoga kakav mora izgledati drugima. A to stvara stres, nervozu. Takvome su i noći mučne. Ne može mirno spavati. Uvijek ga nešto progoni, ne nalazi mira.

         Međutim, malen, jednostavan i ponizan čovjek nikada sebe ne ističe, uvijek je s drugima strpljiv, spreman slušati drugoga. On jednostavno zna da sve ne može, da nije za sve sposoban i osjeća da su mu potrebni drugi – otvoren je za druge. On se ne ističe i ne traži ni zbog čega ljudske hvale. Njegova jednostavnost, poniznost obogaćuje i druge. Takav je čovjek voljen i posvuda dobrodošao. San mu je miran, a on sretan i spokojan.

         A kakav sam ja? Na to pitanje pravi odgovor mogu dati samo oni koji sa mnom žive.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Biti nagao, sve htjeti odmah ovdje i sada i kako ja hoću stvara kod ljudi napetost, uzrujanost. Nervoza raste i nerijetko prerasta i u žučljivu svađu. Čemu sve to i kome to ide u prilog. U tako napetoj situaciji čovjek kao da nije sposoban kontrolirati samoga sebe, svoje postupke. A riječi teške i uvredljive samo lete.

A kratko vrijeme nakon toga, kad se čovjek uspije smiriti, rekli bismo staviti nogu na loptu, čovjek se osjeća tako jadno. Žao mu je što je povrijedio tako drage i bliske osobe koje to nisu ničim zavrijedile. Teško mu je, čak ako je i postigao što je htio – jer je to za njega zapravo poraz. Ne možeš biti sretan gazeći druge.

Što je potrebno? Malo strpljivosti s drugima, kao što želiš da i drugi za tebe imaju strpljivosti i razumijevanja. Strpljiv čovjek pomaže drugima i sam sazrijeva u mudraca. Strpljiv čovjek nikome ne čini nasilja. Strpljiv čovjek progovara samo nakon duga razmišljanja i tek onda djeluje. To je zapravo garancija da će prema drugima uvijek biti dobar.
Možemo li onda reći da si dobar samo ako si strpljiv?

Hvala. Ta jednostavna riječ u sebi nosi veliko bogatstvo ljudskog srca i sposobna je stvarati čudesa svaki dan. Za neizmjerno mnogo toga trebamo reći hvala mnogima oko nas koji nas vole, koji nam pomažu, koji su uz nas i u radosti i u žalosti.

Treba od srca reći hvala skrbnom i dobrom mužu i ocu koji se toliko trudi za dobro svoje obitelji. Hvala pripada nesebičnoj i samoprijegornoj ženi i majci koja se sva razdaje u ljubavi za svoje. Hvala treba reći i sijedom starcu i nemoćnoj starici za svaku lijepu riječ koja je plod životnog iskustva. Hvala treba reći i mladiću i djevojci, sinu i kćeri za svaku njihovu dobru gestu koju su iskazali drugima. Ako kažemo hvala i malom djetetu, makar to bilo i za sitnicu, izgrađujemo njegovu plemenitost, pomažemo mu da postane dobar čovjek.

I mogli bismo još mnogo toga nabrajati zašto i kome bismo trebali reći hvala. Sigurno bi tu trebalo spomenuti život, zdravlje, tako divan svijet, tolike drage osobe, toliko vrijednih i odgovornih ljudi koje možda i ne poznajemo, a oni se svojim radom brinu za našu bezbrižnost, sigurnost.

Hvala se ne može zamijeniti plaćanjem. Hvala je uvijek odraz ljubavi, zadovoljstva, sreće i mira. Riječ hvala preobražava ljude, čini ih boljima. Riječ hvala uvijek je blagoslov koji primamo od Boga i dijelimo ga s drugima. I zato uvijek reci hvala za sve!

Gdje ljudi zajedno žive često se javljaju nesporazumi, nerazu-mijevanja, razilaženja u mišljenjima. Nismo svi jednaki i ne mislimo svi isto. Zlo bi bilo tjerati ljude da moraju prihvatiti naše mišljenje, naše stavove. Prije svega bismo mi trebali prihvatiti druge onakve kakvi jesu i poštivati ih kao drukčije od nas. Zar to isto ne očekujemo za sebe od drugih?

A kad se dogodi, a dogodi se nažalost često, da drugoga čak i nesvjesno povrijedimo, recimo mu: oprosti! To je mala riječ, ali kad proizlazi iz dubine našega srca i izražava naše iskreno žaljenje za nanesenu uvredu – ona čini čudesa. Onaj koga smo povrijedili, oprostit će nam, zaboraviti naneseno zlo, pomoći će nam – postat ćemo bolji prijatelji. Ali, ako onaj drugi i ne postupi tako na našu molbu za oprost, mi ćemo ipak zadobiti mir, a za tog drugog možemo strpljivo moliti i čekati neku drugu priliku.

I mi moramo prihvatiti od drugih svaku, pa i najmanju gestu koja izražava žaljenje za zlo koje su nam nanijeli i – oprostiti, pomiriti se. Bez oproštenja, bez pomirenja ne može se živjeti, a s njima život postaje uistinu lijep.

Najave

Nema događanja

Istaknuto

 

 

Miroslav Bulešić

Zaklada

Biskupija na Facebooku

Biskupija na YouTube

Kalendar događanja

Foto galerija

Misno vino

Ove web stranice koriste kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Molimo da prije korištenja web stranice pročitate opće uvjete korištenja, uvjete zaštite osobnih podataka i Informacije o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Zatvori' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.