Komentar Evanđelja 17. nedjelje kroz godinu napisao je vlč. Darko Zgrablić.

Ištite i dat će vam se! Lk 11, 1-13

 Čitanje svetog Evanđelja po Luki

Jednom je Isus na nekome mjestu molio. Čim presta, reče mu jedan od učenika: »Gospodine, nauči nas moliti kao što je i Ivan naučio svoje učenike.« On im reče: »Kad molite, govorite:

Oče! Sveti se ime tvoje!

Dođi kraljevstvo tvoje!

Kruh naš svagdanji daji nam svaki dan!

I otpusti nam grijehe naše:

ta i mi otpuštamo svakom dužniku svojem!

I ne uvedi nas u napast!«

 

I reče im: »Tko to od vas ima ovakva prijatelja? Pođe k njemu o ponoći i rekne mu: ’Prijatelju, posudi mi tri kruha. Prijatelj mi se s puta svratio te nemam što staviti preda nj!’ A onaj mu iznutra odgovori: ’Ne dosađuj mi! Vrata su već zatvorena, a dječica sa mnom u postelji. Ne mogu ustati da ti dadnem...’ Kažem vam: ako i ne ustane da mu dadne zato što mu je prijatelj, ustat će i dati mu što god treba zbog njegove bezočnosti.

I ja vama kažem: Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca, otvorit će se.

A koji je to otac među vama: kad ga sin zaište ribu, zar će mu mjesto ribe zmiju dati? Ili kad zaište jaje, zar će mu dati štipavca? Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu!«

Riječ Gospodnja.

Moliti znači razgovarati s Bogom. Ali kako se čovjek, sa svim svojim ograničenjima, može ispravno obratiti Onome koji ga nadilazi u svakom smislu, Gospodinu i Stvoritelju svemira, Onome koji je mudrost, snaga i apsolutno savršenstvo? Svaka naša riječ riskirala bi da bude neadekvatna ili čak pogrešna, da nas On sam nije prosvijetlio preko svoga Sina kako tu molitvu oblikovati.

Dok sve druge religije gledaju u odnosu prema božanstvu sa strahom i trepetom, pokušavajući udobrovoljiti ga darovima i žrtvama, Bog kojeg Isus objavljuje je otac, a budući da je Bog onda je i savršeni otac: nije dalek, nije ravnodušan, nije pristran, nije računovođa koji vodi računa o našim zaslugama i manjkavostima, nije sudac koji je spreman kazniti prijestupe; naprotiv, pun je dobrote, ljubavi i nježnosti. To objašnjavaju primjeri s kojima Isus poziva da se obraćamo Bogu s ustrajnošću i povjerenjem.

Molitva nije ono na što je često površno svedena, kada se ograničava na predstavljanje popisa traženja i želja, koje onda slijedi razočaranje jer ih ne vidi prihvaćene i uslišane. Molitva je nešto sasvim drugo! Prije svega, molitva bi trebala izvirati iz prepoznavanja svega onoga što smo već primili, a da nismo niti tražili. Svjesni svih primljenih darova, prva molitva koja izvire tada iz srca je zahvalnost. Molitva, zatim, ne smije biti sebična. „Pravednici su gromobran grešnika“: ako ovaj svijet, u kojem tako često izgleda da pobjeđuju zli i opaki, nije još otišao u propast, to je zato jer, iako skriveni, postoje u njemu mnogi, muškarci i žene, čije molitve Bog u svome milosrđu čuje. I možda je svatko od nas korisnik plodova tih molitva, a da toga nismo niti svjesni.

U svakodnevnom govoru riječ „moliti“ označava inzistirati, privoliti i uvjeriti nekoga, dovesti ga do toga da promjeni stav i ponašanje, mišljenje i odluke. „Moliti“ za čovjeka današnjice zapravo znači „tražiti“. Ali ne i za Isusa: za njega moliti znači prisjećanje i prizivanje lica, lica Oca i lica prijatelja. U Isusovoj molitvi čovjek se zanima za Božje stvarnosti (ime, kraljevstvo, volja), a Bog se zanima za čovjekove stvarnosti (kruh, oproštenje, zlo), jedan za drugoga. Uz Isusa čovjek uči moliti bez da ikada kaže „ja“, bez da ikad kaže „moje“, nego uvijek govori „ti“ i „naše“: ime tvoje, kraljevstvo tvoje, kruh naš, daji nam, otpusti nam, grijehe naše, mi otpuštamo, ne uvedi nas, ti daj, ti otpusti.

„Oče naš“ mi zabranjuje da tražim samo za sebe: kruh za mene je materijalna stvarnost, kruh za moga brata je duhovna stvarnost. „Prijatelju, posudi mi tri kruha.“ Povijest ovoga prijateljstva otkriva tajnu molitve. Prispodoba govori o tri prijatelja: siromašan prijatelj, prijatelj s kruhom i prijatelj - neočekivani putnik koji je gladan i umoran. Taj neočekivani putnik ostaje u pozadini, ali zapravo je u središtu prispodobe: predstavlja sve one koji kucaju na vrata moga života, koji dolaze neočekivano, koji od mene traže kruha i utjehu. Isus nosi na srcu i čovjekove stvarnosti, a ne samo one Božje. Ne želi da molitva postane zatvoreni dijalog, nego da molitva čini da ljubav (tri kruha) cirkulira u čitavom tijelu svijeta. Već 2000 godina ponavljamo „Oče naš“, a nismo postali braća i kruha i dalje mnogima nedostaje.Veliko pitanje trajno nagriza naše molitve: „Da li Bog čuje?“ Bog uvijek čuje, ali naša traženja ne slušaju uvijek njegova obećanja: Ja ću biti uz tebe u sve dane do kraja svijeta i vremena. Bog se uključuje, isprepliće svoj dah s mojim, miješa svoje suze s mojima.

Evanđeoski odlomak ove nedjelje započinje posebnim zahtjevom prema Isusu („nauči nas moliti“). Učenici gledaju Isusa u molitvi, te i sami žele moliti na isti način. Tko zna kakav su odgovor očekivali. Možda cijeli niz posebno efikasnih tehnika meditacije ili cijelu listu više-manje dugih molitava koje treba recitirati u različitim okolnostima. Isus se ograničava na to da ih nauči kratku molitvu (sv. Luka u svome evanđelju donosi za dva zaziva još kraću molitvu od onoga što prenosi sv. Matej). Isus ne poučava tehnikama meditacije, niti cjelokupnu dugačku liturgiju preko koje i pomoću koje se može približiti Bogu, nego se okreće onome što je najosnovnije, onome što je najbitnije. Gotovo bi bila dovoljna prva riječ molitve koju ih uči, riječ koja daje smisao svemu ostalome: „Oče!“

Sve Isusove molitve koje donose evanđelja (a ima ih preko 100) započinju uvijek s jednom te istom riječju: „Oče!“, to je najbolji način obraćanja Bogu. Specifično Isusov izričaj, ekskluzivno njegov, je originalni termin „Abba“, kojeg evanđelja donose u Isusovom, aramejskom, jeziku, a čije je značenje „tata, tatice“. To je riječ djeteta, dijalekt srca, tepanje malog djeteta. To je kućna i obiteljska riječ, a ne riječ sinagoge. Ta riječ ima miris i okus kruha, a ne hrama. U mnoštvu židovskih molitava nije postojao niti jedan primjer molitve u kojoj bi se našla riječ „Abba“, samo kod Isusa.

Isus svoje učenike ne uči molitve, želi ih naučiti stav koji je dublji i važniji od same molitve, a to je povjerenje u Boga. Bez tog osjećaja dubokog povjerenja, niti one najduže molitve ne služe ničemu, čak što više, postaju beskorisne.

Nije važno kako ili što se moli, nego zašto! A taj „zašto“ izranja iz rasta prisutnosti Boga u srcu onoga koji moli. Konačni cilj molitve je duboki osjećaj „ovisnosti o Bogu“, bez kojeg ne možemo učiniti ništa, bez kojeg i naše najveće sposobnosti, bogatstva i moći osjećamo kao prah i pepeo.

Charles De Foucauld je lijepo molio, ova njegova molitva doista izražava s drugačijim riječima duh kojim je Isus molio. Različite riječi, ali jednako predanje Ocu koji je razlog molitve:

"Oče,
stavljam se u tvoje ruke,
čini sa mnom po svojoj volji
ma kakva ona bila.
Zahvaljujem ti.
Spreman sam na sve.
Prihvaćam sve,samo da se u meni
i u svim stvorenjima
vrši tvoja volja.
Ne želim ništa drugo, Oče.
Predajem ti svoju dušu.
Predajem ti je
sa svom ljubavlju koju imam,
jer te ljubim
i osjećam potrebu da se darujem Tebi
da se predam u tvoje ruke
bez granica,
bez mjere,
s jednim bezgraničnim pouzdanjem,
jer si ti moj Otac."

Najave i obavijesti

Nedjelja: 4 Lis 2020
Proslava blagana sv. Franje Asiškog u Puli
Nedjelja: 4 Lis 2020
Rožarova u Trvižu
Ponedjeljak: 5 Lis 2020
Pula: Proslava blagdana sv. Faustine Kowalske

Istaknuto

 

 

100. obljetnica

Miroslav Bulešić

Zaklada

Biskupija na Facebooku

Biskupija na YouTube

Kalendar događanja

Foto galerija

Ove web stranice koriste kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Molimo da prije korištenja web stranice pročitate opće uvjete korištenja, uvjete zaštite osobnih podataka i Informacije o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Zatvori' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.