Komentar evanđelja 12. nedjelje kroz godinu napisao je vlč. Darko Zgrablić.

Ti si Krist – Pomazanik Božji! Treba da Sin Čovječji mnogo pretrpi. (Lk 9, 18-24)

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

Dok je Isus jednom u osami molio, bijahu s njim samo njegovi učenici. On ih upita: »Što govori svijet, tko sam ja?« Oni odgovoriše: »Da si Ivan Krstitelj, drugi: da si Ilija, treći opet: da neki od drevnih proroka usta.« A on će im: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Petar prihvati i reče: »Krist –- Pomazanik Božji!«

A on im zaprijeti da toga nikomu ne kazuju. Reče: »Treba da Sin Čovječji mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i treći dan da uskrsne.«

A govoraše svima: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti.«

Riječ Gospodnja.

 

U pitanju koje Isus upućuje učenicima mogla bi se iščitati teološka perspektiva prema kojoj nas usmjerava liturgija i Božja Riječ ove nedjelje: „Što vi kažete, tko sam ja?“ Tko je Isus za učenika? U svakodnevnom nasljedovanju učitelja o kojem odjekuju oprečni dojmovi, različiti stavovi, o kojem svi raspravljaju, a on je tako tajnovit, je li učenik imao hrabrosti uroniti u pravo Isusovo lice? I koje je crte njegovog lica uspio iščitati i utisnuti u svoje srce? Pitanje koje Isus postavlja učenicima isto je pitanju koje su svi postavljali o njemu, pitanje njegovog identiteta, tko je on. Svi odgovori vrte se većinom oko starozavjetnih biblijskih modela: Ilija, Ivan Krstitelj, neki od proroka.

Ali sada sam Isus postavlja to pitanje i to postavlja ga pozivajući učenike na osobni odgovor: „A vi, što vi kažete, tko sam ja?“ Petar istupa kao glasnogovornik dvanaestorice i svojim odgovorom ide iznad različitih mišljenja koje su skupili od ljudi: za učenike Isus je „Krist – Pomazanik Božji“. Učenik kroz vjeru naslućuje misterij koji je u Isusu i prepoznaje ga Božjim izabranikom koji će ostvariti njegova obećanja spasenja. Put koji Pomazanik Božji bira da bi doveo do ostvarenja Božji plan je neshvatljiv put koji prolazi kroz poniženje i ostavlja čovjeka zbunjenim jer je suprotnost njegovim očekivanjima moći i slave. Isus je Pomazanik Božji, poslušni Sin, ponizni sluga koji osluškuje i ostvaruje Božju Riječ, ostvarujući Božju vjernost prema svome narodu, usprkos njegovim odbijanjima i nevjeri. Isus je Mesija koji treba mnogo pretrpjeti, biti odbačen od starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca. Isus je Mesija koji će biti ubijen i treći dan će uskrsnuti. Zadržavajući takvo lice Mesije, Isus ostvaruje proročanstvo proroka Zaharije. Pred tim licem učenik treba ostvariti korake obraćenja, a to je dug put čišćenja da bi bili obrisani svi čovjekovi zahtjevi i prohtjevi koji postaju kamen spoticanja, da bi se na kraju slušala samo objava Mesije raspetoga.

Da bi učenik do kraja razumio put odbačenog Mesije, nužno je iščekivati trenutak u kojem će se ostvariti proroštvo Zaharije proroka: „Gledat će onoga koga su proboli.“ Od trenutka u kojem je učenik prihvatio odgovoriti na Isusovo pitanje i kompromitirati svoj život, tu počinje put obraćenja, jer mora stalno okretati svoj pogled prema njemu koji odlučno korača prema Jeruzalemu, tamo gdje Sin čovječji mora biti „ubijen i treći dan da uskrsne“. Ovo je trenutak kada si učenik mora postaviti pitanje i odgovoriti na njega: tko je učenik koji slijedi ovog Mesiju? A Isus je onaj koji daje odgovor na ovo pitanje skriveno u srcima svih koji su ga dezorijentirani i nesigurni slušali kako naviješta Mesijinu muku: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka dano­mice uzima križ svoj i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti.“ Identitet učenika temelji se na Isusovom identitetu i Isusov put motivira i daje kvalitetu učenikovom putu nasljedovanja. Radi se o ići za Isusom, slijediti Isusa, izgubiti svoj život za njega. Ono od čega se sastoji identitet učenika i čini autentičnim njegovo nasljedovanje je prije svega i iznad svega otkrivanje Isusovog lica, odgovoriti osobno i nepovratno na poziv koji je izražen u pitanju: „A vi, što vi kažete, tko sam ja?“ O odgovoru na to pitanje koji uključuje učenika u samom srcu njegovog života, života koji može biti izgubljen ili spašen u odnosu na Isusa, o tom odgovoru ovisi ozbiljnost nasljedovanja Isusa učitelja i Isusa Mesije.

Isus artikulira učenikov hod u tri etape koje čine autentičnim svako nasljedovanje. Točka polaska je sloboda koja se rađa u susretu s Isusom i samo je on onaj koga treba slijediti („hoće li tko za mnom“).

Da bismo ga slijedili nužna su dva uvjeta: stvarna sloboda od sebe samoga i izbor suočiti se s Isusovim hodom prema Jeruzalemu. Odreći se sebe u kontekstu u kojem se govori o ostvarivanju sebe, može zvučati negativno. Isus ne želi da njegov učenik odustane od svoje ljudskosti, niti od ljepote vlastitog života. Ali želi da ovaj život bude stvarno lijep. Zapravo baš onaj nutarnji svijet koji nosi u sebi čežnje za dominiranjem, nasilja, lažnost, pretjerano i neumjereno sebeljublje koje se zavarava da će spasiti svoj život samo zato jer ga drži čvrsto stisnutog među rukama, sve to čini naš život ružnim i nesretnim. To je ono što mora biti napušteno da bismo postali slobodni, da bismo živjeli spašeni.

Zatim je nužno uzeti svoj križ. Evanđelist Luka naglašava: danomice, svaki dan. Koji je to križ koji treba uzeti? Jesu li to trpljenja koja se svakodnevno susreću (boli, bolesti, promašaji…)? Može li nas Isus pozivati da uzmemo ono što je u suprotnosti s čovjekovim dostojanstvom? Križ za uzeti, trpljenje za nositi (i to je onaj križ koji je naš, vlastiti, kojeg svatko od nas može slobodno uzeti) nije toliko trpljenje koje se rađa u odnosu s granicama ljudske prirode (na neki način neizbježno, čak i ako preko njih možemo otkriti nešto različito u nama); nego je to trpljenje koje se rađa iz našeg odnosa s Kristom. To je trpljenje onoga koji se bori da bi bio vjeran Isusu, onoga koji se svaki dan trudi nasljedovati ga, onoga koji riskira sve da bi bio poslušan i vjeran logici evanđelja. Riječ je o naporu biti kršćanin. Križ nema smisao u sebi. Samo u Kristu, u njegovoj ljubavi do kraja, križ dobiva smisao. I postaje paradoks pšeničnog zrna koje da bi donijelo rod mora prihvatiti biti skriveno u zemlji i umrijeti. Ali ono što vrijedi je plod, ono što je cilj i daje smisao to je plod. Smrt sjemena i pšeničnog zrna razumije se kroz plod koji donosi. To je paradoks izgubljenog života zato jer je darovan, dakle življen u punini, odnosno spašen. Križ se razumije kroz dar života koji iz njega izvire.

Odreknuće i križ (napor i trud biti učenici) to je ono što nasljedovanju daje kvalitetu i čini ga autentičnim. Ali nasljedovanje se ne svodi samo na odreknuće i križ, jer cilj nasljedovanja je radost, evanđelje – radosna vijest, spašeni život, i iznad svega jer nasljedovanje je ići za Isusom, nasljedovanje je svakodnevno iskustvo zajedništva s njim, zajedništva koje je spasenje i oproštenje. Odriče se i gubi da bi se pronašao život. Još jednom smo pozvani gledati naprijed (uostalom samo se tako i može normalno hodati), i da držimo svoj pogled na Isusovom licu, jer on je onaj koji ide pred nama i on je jedini koji poznaje i razumije život.

Ove web stranice koriste kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Molimo da prije korištenja web stranice pročitate opće uvjete korištenja, uvjete zaštite osobnih podataka i Informacije o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Zatvori' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.