Petak, 19 travnja, 2024
Homilije

Peta vazmena nedjelja godina C

Komentar evanđelja 5. vazmene nedjelje poslao je vlč. Bernard Jurjević.

Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge!

 Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

Pošto Juda iziđe iz blagovališta, reče Isus: »Sada je proslavljen Sin Čovječji i Bog se proslavio u njemu! Ako se Bog proslavio u njemu, i njega će Bog proslaviti u sebi, i uskoro će ga proslaviti! Dječice, još sam malo s vama. Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge. Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.« Riječ Gospodnja.

 

Često umorni smo od riječi, od brbljanja, od onoga “trebalo bi”, od velikih obećanja. Više nikomu ne vjerujemo. Inflacija riječi pogađa i kršćansku vjeru. Kršćanstvo je za mnoge postalo religija “lijepih riječi”, ali ne i prakse. Isus kaže: “Tko čini istinu, dolazi k svjetlosti” (Iv 3, 21); “Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam” (Iv 15, 14). Sveti Jakov razlikuje “zaboravna slušatelja” od “djelotvornoga izvršitelja”: “Budite vršitelji riječi, a ne samo slušatelji, zavaravajući sami sebe. Jer ako je tko slušatelj riječi, a ne i izvršitelj, sličan je čovjeku koji motri svoje rođeno lice u zrcalu: promotri se, ode i odmah zaboravi kakav bijaše” (Jak 2, 22-25).

U tome se sastoji bit samozavaravanja. Tek u konkretnom činu upoznajemo sami sebe. U današnjemu evanđelju Isus na rastanku svojim učenicima daje ‹novu zapovijed› – ljubav. Ljubav je jezgra kršćanske vjere. O takvoj ljubavi ovisi kršćanska vjerodostojnost, snaga uvjerljivosti vjerničke zajednice: “Po ovome ćete znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge” (Iv 13, 35). Zbog toga i najmanji čin ljubavi više vrijedi od tisuću riječi i najuzvišenijih namjera. “Stablo nazivamo prema njegovim plodovima, a čovjeka prema njegovim djelima.” (R.W. Emerson)”Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.” Ništa nije vjerodostojnije kao prava, življena ljubav prema bližnjemu. Nikakvi pametni argumenti ne mogu uvjeriti da su Krist i kršćanstvo u skladu. Samo ljubav može uvjeriti. Samo se njoj može vjerovati. Propovijedi mogu ostaviti dojam, ljubav istinski pokreće. Iskustvo to sasvim jasno pokazuje. Zašto je majka Terezija iz Kalkute ostavila dubok dojam kod ljudi diljem svijeta? Samo iz jednog razloga: njoj se vjerovalo, da je stvarno živjela ljubav. Ona je ostavila dubok dojam na hinduse i muslimane, kršćane i ateiste, jer ih je uvjerila svojim životom. U sasvim bolnim raspravama o zloupotrebi u Crkvenim ustanovama i po zastupnicima Crkve, čovjeku sve to daje misliti: ako ljubav Isusovih učenika treba biti znak, tada je zloupotreba ljubavi time teža. Isus je govorio da mi sami trebamo pokloniti ljubav. A to je puno teže.  Što znači ljubiti jedni druge, ako se ne susrećemo s uzvraćanjem ljubavi? I tada: što znači ljubiti jedan drugoga, ako sam od drugoga bio iskorišten, prevaren, ožalošćen, povrijeđen? Sve je lijepo i pravo ako je ljubav obostrana, ako su davanja i primanja u dobroj ravnoteži. “Ljubav boli do bola” često je govorila Majka Terezija. Kako to ide? Isus je dao jednostavan odgovor: “Kao što sam ja vas ljubio, tako i vi trebate ljubiti jedni druge”. Kako je on ljubio nas? Kako me Bog ljubi? Kako me vidi Isus? Njegova je ljubav uvijek uzorak. On ne kaže: Ako ti ljubiš mene, ja ću ti uzvratiti ljubav. On nas ljubi bez kalkulacija, bez da pita je li se to isplati, je li se nagrađuje.Sjeme Vječne ljubavi zasijano je u sva ljudska srca. Ali su također mnoge stvari prigušile da ta klica proklija. Mi ne možemo stvoriti ljubav (nasilno se ne može ljubiti), ali možemo osloboditi sebe svega onoga što nam je zatrpalo Vječnu klicu ljubavi. To otklanjanje skoro spada u naše mogućnosti. To je naše, a možda radi toga i oklijevamo s oslobađanjem svojeg bića. Previše smo zarobljeni da bi mogli istinski ljubiti. Mi se možemo otvoriti ljubavi, možemo se otvoriti da progovori ljubav. Ne radi se o tome da imamo geste ljubavi, već da se naša dubina izriče kroz ljubav. Jako je bitno da naši čini odgovaraju našoj duši, odnosno da naša duša odgovara našim činim. Isusove riječi, kako ih navodi sv. Ivan, očito govore bitnost Isusovih nasljednika: ljubav. Pa se očito vidi, bez ikakvog posrednog izvlačenja smisla, da je kršćanstvo vjera (religija) ljubavi.„Ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas“ Važno je zamijetiti da Isus ne govori u futuru: „kao što ću vas ljubiti“. Isus ne govori o smrti, totalnoj žrtvi na križu koja će se dogoditi nego im reče: „kao što sam ja ljubio vas“. A kako ih je to Isus ljubio? Prema Ivanu, radi se o Posljednjoj večeri pri kojoj je Isus učenicima oprao noge. Ljubav nije stvarna ako se ne pretvori u služenje drugima koje im pere, čisti život. Upravo takvu ljubav Isus traži. „Tako i vi ljubite jedni druge.“ Služenje je jedini prepoznatljivi znak pripadnika Isusove zajednice. To potvrđuje On sâm: „Po ovom“ – po ljubavi koja se pretvara u služenje – „će svi znati da ste moji učenici ako budete imali ljubavi jedni za druge.“Ovom vrlo jasnom izjavom Isus isključuje bilo koji drugi znak svoje zajednice: niti odijelo, niti boje odjeće ili ukrasi na njoj nisu taj prepoznatljivi znak nego samo služenje drugima. A kada spomenuti drugi znakovi postanu surogat istinskog služenja, tada se više ne radi o pravoj zajednici Isusovih vjernika.Isus, dakle, daje jednu jedinu zapovijed, zapovijed novu – služenje – kao izričaj ljubavi prema drugima. Evanđelist Ivan ga je predstavio kao Božju riječ koja posta tijelom. Ta Riječ se objavi svima u jedinoj, novoj zapovijedi – služenju!

 

Najave