Ovdje će biti objavljenja prigodna razmišljanja za nedjelje, svetkovine i blagdane. Homilije pišu svećenici i redovnici Porečke i Pulske biskupije.

Komentar nedjeljnog Evanđelja četvrte nedjelje kroz godinu napisao je vlč. Dalibor Pilekić.


(Mt 5,1-12a)

„U ono vrijeme: 

Isus, ugledavši mnoštvo, uziđe na goru. 

I kad sjede, pristupe mu učenici. 

On progovori i stane ih naučavati:

»Blago siromasima duhom:

njihovo je kraljevstvo nebesko!

Komentar Evanđelja 3. nedjelje kroz godinu napisao je vlč. Josip Peteh.

 Nastani se u Kafarnaumu da se ispuni što je rečeno po Izaiji. Mt 4, 12-23

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

Kad je Isus čuo da je Ivan predan, povuče se u Galileju. Ostavi Nazaret te ode i nastani se u Kafarnaumu, uz more, na području Zebulunovu i Naftalijevu da se ispuni što je rečeno po proroku Izaiji: »Zemlja Zebulunova i zemlja Naftalijeva, put uz more, s one strane Jordana, Galileja poganska –narod što je sjedio u tmini svjetlost vidje veliku; onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu.« Otada je Isus počeo propovijedati: »Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!« Prolazeći uz Galilejsko more, ugleda dva brata, Šimuna zvanog Petar i brata mu Andriju, gdje bacaju mrežu u more; bijahu ribari. I kaže im: »Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi!« Oni brzo ostave mreže i pođu za njim. Pošavši odande, ugleda druga dva brata, Jakova Zebedejeva i brata mu Ivana: u lađi su sa Zebedejem, ocem svojim, krpali mreže. Pozva i njih. Oni brzo ostave lađu i oca te pođu za njim. I obilazio je Isus svom Galilejom naučavajući po njihovim sinagogama, propovijedajući evanđelje o Kraljevstvu i liječeći svaku bolest i svaku nemoć u narodu. I glas se o njemu pronese svom Sirijom. I donosili su mu sve koji bolovahu od najrazličitijih bolesti i patnja – opsjednute, mjesečare, uzete – i on ih ozdravljaše. Za njim je pohrlio silan svijet iz Galileje, Dekapola, Jeruzalema, Judeje i Transjordanije.

Riječ Gospodnja.

 

U poslanici Korinćanima Pavao nas poziva na jedinstvo, da među nama kršćanima ne bude razdora. Ovo je čitanje posebno aktualno danas kada se nalazimo u osmini molitve za jedinstvo kršćana po cijelom svijetu ali i u našim župnim zajednicama. I danas kao i u Pavlovo vrijeme postoje razni pokušaji da se Crkva razjedini, takvo nastojanje trebamo prepoznat kao Đavlovu zamku i boriti se protiv razjedinjenja jer razdor nije od Boga. Jedan je Krist, kaže Pavao, jedan Duh koji nas napaja i povezuje. Stoga nemojmo mi biti oni koji će pomoći razjedinjenju nemojmo govoriti kao u Pavlovo vrijeme "ja sam Pavlov", "ja sam Apolonov", "ja sam karizmatik" "ja sam neokatekumen" "ja sam u župnom zboru" "ja sam u biblijskoj grupi"... jedan je Krist koji nas ujedinjuje. Stoga nemojmo dopustiti da nam razlike budu izlika za svađe i razdor, nego ih iskoristimo kao priliku za međusobno obogaćenje i rast u ljubavi. Bog nas je stvorio različite ne zato da bi jedan drugoga podcjenjivali niti da se uznosimo i oholimo da smo bolji od drugih niti da drugome zavidimo jer je bolji od mene, različiti smo i zato smo potrebni jedan drugoga, ja sam dobar u nečemu slab u drugoj stvari zato imam brata do sebe koji je dobar u onome u čemu sam ja slab i može mi pomoć i obogatit moj život tako i ja mogu pomoć bratu koji je potreban onoga dara kojega je Bog za njega do meni. Božji darovi ne pripadaju meni nego su mi dani da ih ja proslijedim drugome, tako u toj razmjeni darova ostvaruje se savršenstvo ljubavi. Svjetlost koja je rasvijetlila "mrkli kraj" jest Isus Krist, on rasvjetljuje tamu našega srca koja nas zatvara u nas same, on nam daje svjetlo koje nam rasvjetljuje put do bližnjega on nam daje dar kojega ćemo ponijet bližnjemu. Stoga ako do sada nisam imao nikakav razlog da idem bližnjemu u susret sada ga imam, imam Božji dar kojega trebam ponijeti bližnjemu. Isus nam daje svjetlo da u našem susretu s bližnjim ne nastojimo bližnjega pretvorit u sebe nego da mu donesemo ono Božje i u njemu na vidjelo donesemo ono što je Bog u njemu zasadio. Za Crkvu kažemo da je katolička to znači da pod njenim krovom ima mjesta za svakoga, kao što Bog želi spasenje svakoga tako i Crkva svakome nudi mjesto pod svojim krovom, svakome nudi susret s Kristom spasiteljem, zato nemojmo se bojati tih naših razlika nego ih unesimo u Crkvu kao građevni materijal za Božje kraljevstvo. Božji smo sinovi i kćeri zato nemojmo dopustiti da nas razdori i strančarenja dijele nego dopustimo da nas Duh Boži poveže u jedno tijelo Isusa Krista te sada i u vječnosti zajedno budemo dionici Isusove slave!

Komentar Evanđelja 2. nedjelje kroz godinu napisao je vlč. Gracijano Živolić.

 Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta! Iv 1, 29-34

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Ivan ugleda Isusa gdje dolazi k njemu pa reče:

»Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta! To je onaj o kojem rekoh: Za mnom dolazi čovjek koji je preda mnom jer bijaše prije mene! Ja ga nisam poznavao, ali baš zato dođoh i krstim vodom da se on očituje Izraelu.«

I posvjedoči Ivan: »Promatrao sam Duha gdje s neba silazi kao golub i ostaje na njemu. Njega ja nisam poznavao, ali onaj koji me posla vodom krstiti reče mi: ’Na koga vidiš da Duh silazi i ostaje na njemu, to je onaj koji krsti Duhom Svetim.’ I ja sam to vidio i svjedočim: on je Sin Božji.«

Komentar Evanđelja blagdana Krštenja Gospodinovog napisao je vlč. Bernard Jurjević.

„Odmah nakon krštenja ugleda Isus Duha Božjega gdje se spušta na nj.“ Mt 3, 13-17

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Dođe Isus iz Galileje na Jordan Ivanu da ga on krsti. Ivan ga odvraćaše: »Ti mene treba da krstiš, a ti da k meni dolaziš?« Ali mu Isus odgovori: »Pusti sada! Ta dolikuje nam da tako ispunimo svu pravednost!« Tada mu popusti. Odmah nakon krštenja izađe Isus iz vode. I gle! Otvoriše se nebesa i ugleda Duha Božjega gdje silazi kao golub i spušta se na nj. I eto glasa s neba: »Ovo je Sin moj, ljubljeni! U njemu mi sva milina!«

Riječ Gospodnja.

 

Današnjom nedjeljom, svetkovinom krštenja Gospodnjega, završava božićno vrijeme. Nakon adventa, božićnih blagdana, Nove godine, Bogojavljenja (Tri kralja) zatvara se božićni krug s mislima na Isusovo krštenje. Već su davno maknute božićne rasvjete, škola i posao opet su u toku svakidašnjice. Prijelaz od svetkovine i praznika na svakidašnjicu je često opor i otrježnjujući. To nam pomaže da se sjetimo krštenja. Jer ono je početak i temelj svakoga kršćanskog života, kao što je ono na početku javnoga Isusovog života. Dolaze mi u pamet dva pitanja: Što je Isusa pokrenulo da zatraži krštenje od Ivana, svoga rođaka? Što pokreće danas ljude koji mole krštenje za sebe i za svoju djecu? Ivanovo krštenje je bilo obred čišćenja, pokore i obraćenja. Mnogi ljudi su tada dolazili ozbiljnom, asketskom propovjedniku na Jordanu, da izmjene svoj život, a uranjanje u vodu trebalo je biti znak za to. Zašto se Isus podvrgnuo tom obredu? Je li mu bila potrebna pokora. Je li trebao ispovjediti grijehe i pripustiti se Krstitelju da ga očisti.  Njegov put na krštenje u Jordanu imao je drugi smisao. Isus je na početku svoga javnog djelovanja stavio znak. On je htio pokazati do čega mu je stalo. Stao je u dugu kolonu grešnika, koji su pokajnički došli k Ivanu, kao da je jedan od njih. Ne stidi se biti u njihovom društvu, kao što je to kasnije i pokazao. "Došao sam zbog grešnika, a ne zbog pravednika".  Bog je želio doći među nas, kao jedan od nas. Stoga Božić! Bog dolazi kao malo dijete k nama. Stoga krštenje Isusovo! Bog dolazi među nas, u naše grešno društvo. Krštenje Isusovo pokazuje cilj njegova poslanja. To je bio njegov nalog, kazati nama grešnicima, da nas Bog ne prezire.  Kad je Isus primio krštenje u rijeci Jordanu, čuo se glas s neba. Bog kaže njemu: "Ti si Sin moj Ljubljeni!" Što On kaže njemu, želi i svakome od nas kazati: I ti si moje ljubljeno dijete! Ti si mi važan i dragocjen! Kod našega krštenja Bog nam kaže svoj da. I taj da meni treba nositi cijeli moj život, vjerovati sebi, iako mi drugi kažu ne.