Utorak, 19 ožujka, 2024

Duhovne vježbe, duhovne obnove i razmatranja bl. Francesca Bonifacija

DUHOVNE VJEŽBE – 1. – 6. rujna 1941.

Gospodine, daj da progledam!

Nauči me vršiti volju tvoju

U ove duhovne vježbe ušao sam s najboljim raspoloženjem, ali nažalost, jako sam mlohav i mlak, ne znam iz kojeg razloga. Jednako tako sam svjestan da odluku prvih duhovnih vježbi nisam ostvario, naime da nađem redovitog duhovnog vođu. Nije mi bilo moguće poći tamo gdje bih našao prikladnu osobu. A imati redovitog duhovnog vođu od presudne je važnosti, jer o tome ovisi spas moje duše, ali i duša povjerenih mojoj brizi. To svakako moram ostvariti jer se može dogoditi da ovo budu posljednje duhovne vježbe koje obavljam.

Oko 9,15 počeo je prvi uvodni nagovor; već sam u ovoj prvoj propovijedi bio vrlo rastresen. Svjestan sam da su mi duhovne vježbe vrlo potrebne, ali nažalost u to ulažem malo napora. Moram odmah na početku učiniti dvije posebne odluke: da ne govorim i da ne gledam kroz prozor jer me to jako rastresa.

O kad bismo zbiljski razmišljali zašto smo stvoreni! Tada zasigurno ne bismo ovako živjeli. Ali jer se na to ne misli događa se da smo slabo vjerni svojim odlukama i pobožnosti.

Mjesecima i godinama ponavljamo iste pogreške, nekada napredujemo, a nekada nazadujemo. Pomislimo da se može dogoditi da nas Gospodin pozove i nađe u takvom raspoloženju. Kakav bi užas nastao, baš zato što nismo učinili ono što smo lako mogli učiniti, a trebalo je samo malo ustrajnosti. Misliti samo pet minuta što znači biti svećenik i pred kakav ćeš strogi sud jednog dana pristupiti: koliko osuđenih duša, koliko manje ispovijedi i pričesti, koliko neobavljenih klanjanja, koliko izgubljenih zvanja, koliko grijeha, koliko duša u čistilištu, koliko manje slave dane Gospodinu, zbog mene, moje hladnoće, moje nevjernosti Božjim pozivima, jer sam ohol, opsjednut mišlju da se svidim poglavarima i da o meni govore subraća svećenici i narod. Trebam uložiti napor ne da ljudi vole mene, nego da ljube Boga, moga učitelja koga ja ovako jadan predstavljam. Velika je to nezahvalnost i zapreka da bih dobio potrebne milosti za plodonosni uspjeh u mojem svećeničkom pozivu. Što trebam učiniti u ovim duhovnim vježbama? Trebam donijeti sasvim konkretni plan djelovanja, da bih u dugogodišnjim duhovnim vježbama, nadam se da ću ih učiniti, mogao prosuditi hoću li pred sudom Božjim primiti nagradu ili kaznu. Za svećenikovu duhovnu obnovu vrlo je važno razmišljati o svećeničkom dostojanstvu. Kad bismo razmišljali samo o jednom vidu tog dostojanstva, snebili bismo se. A to se ne događa zato što o tim istinama rijetko, jako rijetko mislim.

Biti uvijek u Božjoj nazočnosti, svakog dana slaviti sv. misu s pričešću, moliti časoslov u ime vjerničke zajednice, ispovijedati da bi se vodilo duše u raj (i razmišljati da sam bio toliko puta površan u svojim ispovijedima i u ispovijedima drugih), zatim propovijedanje i katehiziranje. Svećeništvo sa sobom donosi veliku odgovornost, jer svećenik predstavlja samoga Boga. Odatle logično slijedi da svećenik treba obavljati sve kako hoće Onaj koga predstavlja. Pomoć će mu doći odozgo bude li svjestan da je po sebi ništa, pa će biti ponizan. Biti ponizan! Razmišljati o tome što smo po sebi i tko je Gospodin. Mi ništa, Gospodin sve, dok se u praksi često čini suprotno, naročito kada se griješi. Što se tiče poniznosti, opazio sam na sebi da moram paziti na dvije pojave, često sam sebi laskao kad me hvale za propovijedi, za moj pristup ljudima, kad kažu da još nisu naišli na ovakvog svećenika, da bi im bilo jako žao da pođem od njih. Jesu li iskreni? U to počinjem sumnjati jer vidim da u praksi postupaju kao i ranije, ako ne i gore. Za to nije kriv moj prethodnik nego baš ja.

Ovih sam dana razmišljao da zbog slabog duhovnog napretka u Krasici više moram tražiti uzrok u svojoj mlakosti negoli u mlakosti vjernika. Što ja zapravo radim cijelog dana za duše? Malo, ako ne ništa. Dani mi prođu prazni i bez sadržaja. Razmatranje je mehaničko, a trebalo bi samo malo napora da bude bolje. U časoslovu malo pobožnosti. U služenju sv. mise premalo pažnje. Radim, a da ne mislim na Gospodina. Tijekom dana uhodanost i ne znam jesam li u čemu drukčiji od bilo kojeg svjetovnjaka. Jadna li mene! Koliko jada, koliko izgubljenih zasluga i protraćenih sati! Tako sam često tražio svoju slavu, isticao se, udovoljavao ljudima i dopuštao da me hvale. Peccavi, Dominenimispeccavi!

O svemu što se odnosi na dobro duša najprije tražiti rasvjetljenje i milost od Isusa u tabernakulu.

Ne umišljati da mogu što učiniti sam ili sebi pripisivati uspjehe. Svaki uspjeh ovisi o Bogu, a osjetim li kakvo zadovoljstvo zbog uspjeha, učiniti čin mrtvljenja (obaviti klanjanje ili nešto drugo što neće nauditi zdravlju tijela, ali će poniziti moj ponos). Oholiti se zbog svojeg uspjeha znači griješiti, a to zapravo znači okrenuti leđa Stvoritelju, a okrenuti se stvorovima. Koliko je tu nezahvalnosti, naročito kada tako postupa svećenik koji bi trebao biti uvijek neprijatelj grijeha.

Jasno je da svećenik ni jednog trenutka ne smije biti u teškom grijehu, već se treba odmah pomiriti s Bogom.

Gospodine, imaj strpljenja sa mnom, ne dopusti da i jednog trenutka padnem u grijeh. Nažalost, tako sam često upao u lagane grijehe (poneka laž, uvreda, naročito u kući), tako sam mlak!

Ne osjećam se spremnim zavjetovati se da neću upadati u lake grijehe, ali obećavam da ću se toga sjećati osobito kod postupaka u kući:

* Doći će dan kad će moje tijelo biti pod zemljom, a duša na mjestu koje budem zaslužio. Sama pomisao na to je strašna: ja pod zemljom, a gdje će biti duša! I tu će zauvijek ostati. O kako sam lud kada na to ozbiljno ne mislim! Kada ću umrijeti? Gdje ću umrijeti? Na vrijeme treba napraviti oporuku kako nakon moje smrti ne bi bilo poteškoća.

* A da umrem u mjestu gdje sam sada namješten? Ovisan sam o župi Buje, ali o tolikima sam stvarima neovisan. Mnoge biskupove propise trebam sam povoditi. Moram biti poslušan i gledati preko koga djeluje Gospodin. Koliko sam puta htio provoditi svoje zamisli, a ne zamisli poglavara! Poslušnost u svemu i uvijek: prema papi, biskupu, župniku i provoditi u djelo sve propise. Kad smo poslušni, sigurni smo da će Bog blagosloviti naš rad, inače nema zasluge.

*Bog sve i u svemu. Razmatranje je bilo o „lijepoj kreposti.“ Ta je krepost presudna za svećenika koji se svako jutro približava tvom Presvetom Tijelu. Kako se moram crvenjeti zbog svog života: Nemarnost? Zloća? Neoprez? Dosta, Gospodine! Tvojom sam milošću na pobjedničkoj strani, ali bojim se, toliko se bojim, krhak sam. Neka tvoja milost, Gospodine, uvijek jača mogu dobru volju. Nažalost, u nekim sam točkama bio manjkav, osobito u izbjegavanju pića. Moram posjećivati samo jednu kuću, inače postoji opasnost da pogriješim i u govoru, što mi se nekoliko puta dogodilo. Što se tiče kušnja, pustiti da On bude na djelu. Nastavit ću s onim što mi je dopušteno. Za češću sv. ispovijed pripremat ću se s više molitve (pola sata klanjanja, jedan sat studija) tri dana prije. Najveći oprez i nikakva bliskost sa ženama.

* Kako bi strašno bilo kad bih umro u teškom grijehu i tako se pojavio pred sudom Isusa Krista. Koji užas! Drugima pokazivati put u nebo, a sam krenuti putem u pakao.

* Onaj svećenik koji odabere taj put, ne odabire ga samo za sebe nego sigurno i za druge koje je uputio ili će uputiti tom stranputicom.

* Gospodine, neka me podržava tvoja ruka da te nikada ne uvrijedim. Učini da moja volja uvijek bude spremna oprijeti se napastima. Učini da se oslanjam ne na svoje snage nego da se uvijek pouzdajem u tebe.

* Smrt, a zatim osuda na raj ili na pakao. Svećenik u paklu? Koje li radosti za đavla! S druge strane, koje li proturječje: osuđen na vječnu patnju i ponižen pred svima kojima je na zemlji bio Božji predstavnik.

Smiluj mi se, Bože, i očisti me od mojih grijeha jer sagriješih vrlo mnogo u svom životu i nisam dostojan stati pred tebe zbog svoje nezahvalnosti.

A da i ja budem bačen u pakao?

Zato moli i radi u dobroj nakani i nastoji da te smrt zatekne dobro pripremljena.

* Biti dobro pripravan znači živjeti dobro, uvijek u milosti Božjoj bez teških grijeha na duši. Za to je najkorisnije sredstvo sakrament sv. ispovijedi. Koliko sam se puta u životu ispovjedio: mnogo puta, 750 do 800, a kakav napredak? Smiluj mi se, Bože moj! Oprosti mi sve slabe ispovijedi zbog moje zloće, nemara ili neznanja.

Zato trebam donijeti dvije odluke: da se ispovijedam barem svakih petnaest dana i da zapišem ispovjednikove poticaje i dobre odluke.

Ispovijedati druge: pripravnost, ljubav, strpljivost i studij kako bih dušama pomogao, a nikad naštetio.

Moram izbjegavati nerad! Dan moram proživljavati u Božjoj nazočnosti s molitvom i čestim uzdizanjem misli na sveto. Putem moliti. Neuspjeh mog djelovanja uvelike ovisi o tome što nedovoljno molim i ne držim se dobrih odluka. Trebam biti vjeran u pobožnostima, a naročito u razmatranjima. Razmatranje obavljati uvijek, pa trebalo i pola sata ranije ustati. Nakon razmatranja uvijek donijeti praktičnu odluku i o tome voditi računa u ispitu savjesti.

* Budući da mi je teško pronaći duhovnog vođu, moram postupati po savjetu ispovjednika. Kako bih ih bolje prakticirao, svaki put o njima trebam razmišljati. To neka bude plod ispovijedi s ovih duhovnih vježbi.

* Najčešća knjiga moga razmatranja mora biti raspeti Isus. S križa ću naučiti raditi, trpjeti i voljeti duše. U svakoj poteškoći pogledati na Raspetog i hrabro naprijed. Često misli koliko Isus trpi za tebe i vidjet ćeš kako se isplati žrtvovati.

* Po Mariji Isusu. Nemoguće je biti dobar svećenik bez pobožnosti prema nebeskoj Majci. Mariji se treba uteći u svakoj poteškoći i za svaku milost. Mariji posvećivati duše, pod njezinu zaštitu staviti svaku namjeru i svako djelo. I ubuduće ću se devetnicom pripremati na svaki njezin blagdan.

* Božji si svećenik, predstavnik samoga Boga. Zato se u svakoj prilici vladaj dostojno takve veličine. Naročito na putu nije uputno zaustavljati se s osobama drugoga spola jer nitko ne zna razloge za to; uvijek razborito postupati. Svećenik treba svima biti ogledalo svetosti, i to ne samo u želji nego i u gorljivosti. Biti sjedinjen s Bogom koliko god je to moguće.

* Najutješniji apostolat zasigurno je rad s djecom. Iako je vrlo zahtjevan, ali je plodonosan jer se radi o budućim naraštajima. Svu djecu imamo pred sobom u školi i tu se svećenik mora vladati kao otac, kao pravi svećenik. A ima toliko mogućnosti pristupiti djeci. Jedna od tolikih mogućnosti jest rad s ministrantima i u poučavanju vjeronauka. Ministrante treba dobro formirati i nastojati među njih uključiti više djece. S djecom treba brižljivo postupati.

Kršćanski nauk: treba u djelo provoditi dekret posljednjeg broja Biskupskog vjesnika. I sam biskup priznaje da je to težak zadatak, ali treba upotrebljavati i nove metode koliko god napora zahtijevale.

* Revnost – svećenik koji trati svoje vrijeme na stvari koje ne pripadaju svećeničkom pozivu, sigurno ne zna što znači biti svećenik. Revnost treba biti ustrajna, razborita, prosvijetljena, nadnaravna, što zapravo znači da je uvijek pokreće prava nakana.

Koje odluke trebam donijeti za svoju duhovnu obnovu? Dobro obavljati duhovne zadaće, programirati rad za idući tjedan.

Jedinstvo s Bogom.

Mjesečne duhovne obnove – 1941. -1942.

I. duhovna obnova (30. XI. 1941.)

Predmet: srdžba. Nažalost, u tu manu često upadam s ukućanima, a i s narodom. Za sitnicu se rasrdim, a što je najgore ponekad i u ispovjedaonici. Izabran da budem predstavnik Onoga koji je blag i ponizna srca, moram i ja biti blag. Zato se lijepo odnositi sa svojim ukućanima, a s narodom još više. Biti pripravan za sve moguće okolnosti.

II. duhovna obnova (30. X. 1941.)

Predmet razmatranja: tjelesna mana neumjerenosti. Milošću Božjom ne upadam sada pretjerano u napast hrane i pića. Naročito piće kad pođem u posjete.

Ovu obnovu ne činim baš dobro jer sam bolestan. Ali ipak sam je htio obaviti da budem vjeran odlukama posljednjih duhovnih vježbi.

Prošlog se mjeseca odluka odnosila na strpljivost ili na krepost strpljivosti, a danas na krepost umjerenosti. Mrtvljenje osobito u uzimanju vina. Kad bude moguće, vratit ću se uobičajenim djelima pokore.

III. duhovna obnova (29. 11. 1941.)

Danas duhovnu obnovu nisam mogao obaviti po redovitom običaju jer je bio dekanatski sastanak.

Predmet razmatranja bila je zavist. Više puta osjetio sam porive zavisti prema kojem subratu što uspijeva bolje od mene. Trenutci slabosti. Moram se veseliti njihovim uspjesima i nasljedovati ih. Nikada ne govoriti zlo o drugima. I uvijek nastojati oko sloge. Podnoseći drugoga nosite bremena jedni drugih. Nastojim da odnosi sa župnikom don Giuseppeom budu što skladniji. Ispravit ću pomanjkanja iz Novigrada.

IV. duhovna obnova (30. 12. 1941.)

Predmet razmatranja za mene je jako važan: lijenost.

U prvom razmatranju nalazim upravo ono što nalazim na sebi: mlohavost, lijenost, strah od napora. Jednom riječju: mlakost i površnost u pobožnostima, lijeno i površno molim i razmatram, rastreseno slavim sv. misu i nemarno obavljam ispit savjesti. Upravo je nevjerojatno da ovdje, kao i u Novigradu, nađem vremena za obilaske i uzaludno trošenje vremena. Trebam voditi računa da ću svakom trenutku polagati račun pred Gospodinom.

Ja sam Božji čovjek i zato cijeli moj život mora biti hvalospjev Bogu i svjetlost narodu.

Znači od sada pa unaprijed: vjernost rasporedu, pobožnost u molitvi i odlučan boj protiv lijenosti. U pojedinosti: ustajati bez lijenog otezanja; veća pažnja kod ispita savjesti.

V. duhovna obnova (29. 1. 1942.)

Predmet razmatranja: nastavak iz prošle obnove: lijenost (u apostolatu) u pogledu moga zvanja kao posvetitelja, propovjednika i vojnika Isusa Krista.

Ako sam u prošlosti bio u nekim trenutcima revan, ipak često sam bio površan i bez ploda za spas duša. Zato u ovoj obnovi moram čvrsto odlučiti voditi život kako odgovara svećeniku.

Nakon pobožnog slavljenja sv. mise i časoslova dan provoditi u korisnom poslu.

Do sada sam, nažalost, propovijed često pripremao površno i što brže. Dosta mi je bilo što sam je napisao, naučio i izgovorio, a da nisam toliko vodio računa o sadržaju i obliku.

Moj život nije uvijek odgovorio svećeničkom idealu. Površan sam, lijen, izbjegavam napor i godi mi život bez napora.

Unaprijed se moram snažnije boriti protiv svoje naravi i raditi kao dobar Kristov vojnik.

Zato odlučujem:

– pobožnije slaviti sv. misu

– časoslov digne, attenteacdevote

– svakog tjedna odrediti nakanu

– propovijed – duža i dobro spremljena

– posvetiti brigu ministrantima

– voditi brigu o pripravnicama

– nastaviti s dvjema odlukama i dvama odricanjima

– nastaviti čitati sv. Krizostoma i životopis sv. Filipa Nerija.

VI. duhovna obnova (26. 2. 1942.)

Glavna mana dovodi do grijeha, i to često do teškog grijeha. Ako svećenik padne u teški grijeh, a ne ispovijedi se prije sv. mise, čini svetogrđe. Strašan je to zločin! Ponavlja ono što je učinio Juda. Božjom milošću kao svećenik siguran sam da ga nisam počinio. Ali u opasnosti sam, moram priznati da sam se izlagao opasnosti u bliskosti navodno iz želje da obratim duše, ali i iz škrtosti. Obećavam da ću unaprijed biti vjerniji svome zvanju:

– slaviti sv. misu pažljivo, razmišljajući, pobožno i vjerno

– za sv. misu pripremiti se dobro i pobožno zahvaliti

– voditi više brige o svemu što se tiče sv. mise

– nastaviti oko molitvenog života i često misliti na Božju nazočnost

– pripremati se uz knjigu pobožnih vježbi.

VII. duhovna obnova (30. 3. 1942.)

Predmet razmatranja sablazan – za svećenika se ne bi ni smjelo postaviti pitanje da bi mogao biti na sablazan. Slab se primjer pak daje mlakošću, nemarom, nerazboritošću i površnošću u obavljanju dužnosti. Koliko sam puta, nažalost, pogriješio govoreći o drugima u nestrpljivosti, u rastresenosti u vrijeme sv. mise.

Jedan autor kaže: kakav je svećenik, takav je i narod. Nažalost, ako sam ja hladan, hladan je i narod.

Zato odluka ove duhovne obnove:

– nikada zlo govoriti o drugima

– živjeti povučenije

– više sabranosti u molitvi.

VIII. duhovna obnova (27. 4. 1942.)

Zbog površnosti nisam obavio obnovu u određeni dan, a kasnije nisam imao pogodnog vremena. Dakle, ovaj mjesec bez duhovne obnove.

IX. duhovna obnova (30. 5. 1942.)

Glavna misao: Isus Put Istina i Život svećenika.

Isus mi je put ako nastojim da moja volja bude njegova. Ako moja misao bude njegova, moje djelovanje po njegovim smjernicama. On mi je put u poniznosti, u poslušnosti, u pobožnosti. On mi je put u svome životu: u muci, križu, uskrsnuću i uzašašću. Na taj način trebam provoditi svoj život. Isus je moja istina, jer on mi je učitelj. Sve ću to naučiti budem li razmatrao evanđelje. Isus mi je život u presvetoj euharistiji.

Praktične odluke:

– polagano i pažljivo se križati, poklicati i naklanjati se

– obdržavati biskupijske propise

– rješavati sve račune

– upoznavati narod s papinim porukama

– dobro obavljati pobožnosti.

X. duhovna obnova (25. 6. 1942.)

Ljubav prema sebi. Značajka takve ljubavi najviše se očituje kad se nastojimo čuvati grijeha i u trajnom kajanju što smo uvrijedili neizmjernu Božju ljubav.

Svećenikov ideal mora biti ljubiti Boga iznad svega.

Nastojati da bi se svu čast davalo Bogu; trsiti se bolje upoznavati ascetiku i mistiku, ali i pravila duhovnog vodstva da bi duše više poznavale i ljubile Boga.

Ljubav prema bližnjemu: ljubiti druge iz nadnaravnih poticaja, paziti na dobro njihovih duša.

Praktične odluke:

– razmišljati o posljednjim stvarima ovim redom: 1. – 10. – 20. – 30. u mjesecu: o smrti (1.), o sudu (10.), o paklu (20.), o raju (30.) – u propovijedi svako toliko o posljednjim stvarima

– ispisivati bilješke iz knjige o duhovnom vodstvu

– što manje se tužiti o bolestima

– ljubiti svakoga bez razlike

– češće obavljati sat klanjanja – u svemu dobra nakana.

XI. duhovna obnova (27. 7. 1942.)

Razmatranje o Kristu svećeniku, posredniku i spasitelju

Svećenik mora uvijek duboko suosjećati s grešnicima, s njima plakati i potaknuti ih na obraćenje. Mora biti svet, tj. bez grijeha, zauzet i dobro obavljati svoje dužnosti. Dobronamjeran i pripadati svima, izgledan po krepostima. Za obraćanje svijeta nužne su suze i krv. Mora biti svet djelom, a ne riječima.

Koje praktične odluke do idućih duhovnih vježbi:

– kod svakog posjeta razgovarati o vjerskim stvarima

– svakog dana po koje pokorničko djelo

– slijediti dobra nadahnuća

XII. duhovna obnova (29. 11. 1943.)

Nedostatna priprava jer se nisam dobro osjećao.

Prvo razmatranje: Spasenje. Svećenik je pozvan spašavati duše, ali najprije treba spasiti svoju, ili drugim riječima, ne smijem zapustiti moje duhovno dobro radi drugih, jer tada neće biti nikakve koristi ni za mene ni za druge. Za svakoga vrijedi uzrečica: po križu do svjetla pa i za mene. Do sada je bilo malo križeva. Zašto? Nametnut ću ih sam: biti točan u dužnostima, bit ću uzor svojem narodu i tako spasiti svoju dušu.

Drugo razmatranje: Blagost. Nažalost, tu sam slab. Ne prođe skoro ni jedan dan, a da se ne uznemirim i ne izgubim strpljivost, moram to spriječiti, osobito u obitelji. Služiti Bogu znači kraljevati.

Ništa nije ljepše ni plemenitije nego služiti Stvoritelju. Onome koji će nam jednog dana suditi. Služiti nekome drugome znači robovati, dok je služiti Bogu prava sloboda.

Odluke:

– boriti se protiv lijenosti, dobro spremati propovijedi

– spriječiti trenutke srdžbe

– šutjeti kad sam ljut.

MJESEČNE DUHOVNE OBNOVE – GODINA 1944.

I. duhovna obnova (17. I. 1944.)

Iako sam već duže vremena mislio obaviti duhovnu obnovu, nisam zbog nedostatka dobre volje za to bio spreman. Predmet koji donosi časopis Svećenici klanjatelji odveć je visok. Svećenik mora omogućavati da milost otkupljenja preko njegova života i apostolata donese milosne plodove. Trebao bi živjeti skladno i umjereno, provodeći pravednost, žrtvovati se za dobro bližnjega, kreposno u vjeri i prožet euharistijskim žarom.

Apostolat mora biti, koliko je to moguće, pojedinačan: posjeti obiteljima i uvijek okretati govor na vjerske dužnosti. Izbjegavati govor o ratu, vremenu, radu itd. Svećenik je uvijek svećenik pa i izvan crkve. Svećenik treba biti slika Božja, a naročito danas. Kako bi se duše približilo Bogu, treba biti usmjeren prema dušama. Nikada ne suditi odsutnima. Jednak prema svima, prihvaćati promisao Božju, uvijek jednako pa i u križevima, ne prenagliti se, nabaviti knjige za naobrazbu u kulturi, moliti i druge poticati na molitvu, razborit i suzdržljiv u prijateljstvu.

Ovo moraju biti odluke ove duhovne obnove.

Neka mi Bog pomogne da brzo postanem drugi, bolji.

II. duhovna obnova (26. 10. 1944.)

Predmet – Apostolat.

Svećenik izabran među ljudima mora biti posrednik između Boga i ljudi, mora biti što vredniji takvog dostojanstva. Za zastupnike se redovito izabire najprikladnije osobe. Biti Božji zastupnik obvezuje svećenika da čezne i svim silama nastoji rasti u svetosti, da bude uzoran i prije svega posvetitelj. A kako to postići? Sveto slaveći sv. misu, moliti službenu molitvu Crkve, časoslov. Što vjernije boriti se protiv mana i usvajati kreposti, u prvom redu kreposti poniznosti i čistoće. Isus nam je za širenje svojega nauka ostavio dužnost njegova propovijedanja. To je najprikladnije sredstvo kad je upotrijebljeno u prikladno vrijeme, na pravome mjestu i na odgovarajući način i tek tada može uroditi obilatim plodom. Zato treba uložiti truda u pripremi, studiju i izlaganju. Kod toga mi treba pomoći koja dobra duša da pred Bogom zagovara i mene i slušatelje. Nikako se ne smijem zadovoljiti da propovijed samo izgovorim, već da je izgovorim sa svim žarom i uvjerljivo. Zato propovijed moram i sam proživjeti prije negoli je izreknem.

Trebam se boriti kao dobar vojnik Kristov za njegovu pobjedu. Zato treba upotrebljavati duhovno oružje: molitvu, propovijedanje, pokoru, strpljivost i ustrajnost. Moram biti budan da mi ništa što trebam ispraviti u mojoj pastvi ne izmake. Ne smijem zanemarivati sudjelovanje vjernika jer oni prvi trebaju stavljati u djelo što naučavam; oni će biti kvasac da čitavo tijelo uskrsne kako bi svi postali bolji.

Iz toga slijede odluke:

– u korizmi put križa i klanjanje

– u tjednu post i nemrs kao i u vrijeme mira

– poniznost, ustrajnost i strpljivost

– uvijek istinski svećenik.

III. duhovna obnova (Krasica, 27. III. 1944.)

Posvetite se vi koji nosite Božje posude.

Svećenik treba biti svet, osim što je služitelj sakramenata i posebno svete mise, i zato što treba posvećivati druge.

Nitko ne može dati ono čega nema. I zato je nemoguće da se posvete duše ako njihov pastir nije svet. Moja je dakle prva dužnost postati svet. I zato se na sve načine moram truditi i oko posvećivanja drugih. Glavna zapreka za moje posvećenje kao i za apostolat prema drugima jest mnogo nemara, hladnoća i bijeg pred svime što zahtijeva napor i trud, što može uznemirivati moj uhodani život, što bi moglo proizvesti neprijateljstvo, gubitak poštovanja, prijateljstva s obiteljima, tako da sam spreman pretpostaviti svoj ugled slavi Božjoj i dobru duša.

Nesretna li mene! Moj nemar, moja kratka pamet, hladnoća i traženje onoga što mi godi: sve je to škodilo vinogradu Božjem i tako sam sebi pripremao put u čistilište. Gospodin će od mene tražiti račun za povjerene mi talente, što sam s njima učinio, koliko sam milosti potratio na štetu, a možda i na osudu tolikih duša. Jadan ja! Mislim da će duše napredovati u dobru dok sam ja, djelitelj Božjih milosti po dijeljenju sv. sakramenata, još uvijek prazan u ljubavi prema Bogu i ljudima. Isuse, pomogni mi, prosvijetli me u ovoj duhovnoj obnovi da bih pronašao pravi put.

Izlike za svećenički nemar uvijek su jedne te iste: previše posla i slabo zdravlje. U stvari pak, kad bi bilo dosta dobre volje, posjeti bi se mogli prorijediti ili barem skratiti. Zato bi trebalo napraviti raspored u poslovima i mnogo toga propustiti osim molitve. U stvari, prvo što se skrati jest pobožnost. Nema vremena pa se propusti. Često se nakon posla i nakon ručka pod izlikom brige za zdravlje preskoči razmatranje i druge pobožnosti. Kad je posrijedi lijenost i hladnoća, uzalud je očekivati napredak duša, pa kad se u vinogradu Božjem i ne uspije učiniti nešto dobra za duše, barem bi se moglo dobro slaviti sv. misu i časoslov. Kad bi se barem to dvoje obavljalo digne, attenteacdevote, a ne kao hladne dnevne dužnosti, dalo bi cijelom danu sveti pečat.

Svećenik može gubiti vrijeme u lijenosti, slabo ga upotrebljavati i tako griješiti. Svaki trenutak stiže na sud Božji. I tamo ga čeka nagrada ili osuda. Za mene je vrijeme dragocjeno i moram ga potpuno upotrijebiti na slavu Božju i spas duša. Duhovni otac duša. Kao pastir sviju posrednik između Boga i ljudi ne smije dušama krasti vrijeme što mi još ostaje.

Neka, Isuse, moj život bude hvalospjev u tvoju čast i svjetlost dobrog primjera dušama!

Sadašnje odluke

– časoslov po mogućnosti moliti u crkvi

– sv. misu služiti polaganije

– svakog dana anticipirati časoslov

– u razmatranju odrediti svagdanje poslove

– svakog jutra barem četvrt sata razmatranja

– nastaviti s odlukama u pokori

– hrabrije i spremnije suočiti se s poteškoćama.

IV. duhovna obnova (Krasica, 27. 4. 1944.)

Ja sam Božji čovjek, Bog me je stvorio, on me je pozvao u svećeništvo i zato trebam biti potpuno Božji i to zauvijek. Svećenik treba biti zlatna posuda ili trajna pokaznica svetosti, istinitosti, pravde i požrtvovnosti.

Čovjek Božji (homo Dei), svećenik treba izbjegavati grijeh, dapače, boriti se protiv svakog grijeha. Ne može biti većeg proturječja od ovoga: da svećenik koji je pozvan grijeh uništavati sam postane žrtvom grijeha? Nema gore stvari od toga. Na svijetu ne može biti veće tragedije od svećenika koji je postao žrtvom grijeha. Njegova je služba upropaštena zauvijek, ali iako se pridigne, jedino je rješenje za njega da se povuče u pustinju plakati i činiti pokoru. Ako se svećenik treba povući, neka to učini na način da ostavi dobru uspomenu i želje za većim savršenstvom.

Svećenik se mora velikim marom truditi oko vlastite svetosti da ne bi zapao u mlakost; da ne bude zahvaćen ovim životom, pa izbjegava svaku dužnost, rijetko misli na Boga, ljenčari, čini sve preko volje i bez žrtve: sve su to znakovi duhovne hladnoće.

Ako u mom duhovnom životu ima još barem koji znak uskrsnog raspoloženja, trebam zahvaliti Gospodinu, sve je to njegovo, jer ja to ne zaslužujem svojim naporom.

I onda koje odluke trebam učiniti u svom duhovnom napretku:

– živjeti u Bogu i za Boga

– pročitati dužnosti svećenika iz Kleričkog priručnika

– u svibnju svakog dana po jedan cvjetić

– izbjegavati lijenost

– jačati duhovni život studijem ascetike

– misliti i odrediti sve o svome pogrebu.

V. duhovna obnova (31. 5. 1944.)

Ništa smo, ništa smo bili, ništa ćemo biti, ništa ne možemo, a ipak kako smo oholi. Zaista zvuči nevjerojatno. Ono što svakog dana truje naše djelovanje i priječi svaki uspjeh zove se oholost. Kad neki svećenik uspije istinski biti ponizan, zasigurno ga nitko ne može nadmašiti u uspješnosti jer zna da je u Bogu, koji se protivi oholima, milost koju dijeli poniznima.

Kod svećenika se oholost na poseban način očituje u ambiciji, u ispraznostima i umišljenosti kod propovijedanja. U ambiciji kada očekuje pohvale od naroda, ugodnost živeći bez briga i kad se prilagodi svojim ambicijama pa i na štetu slave Božje. U ispraznosti kad se nadima, pa i u crvenoj boji, ističe ne zbog svoje službe koliko zbog sebeljublja. U propovijedanju kada se neprikladnim i bombastičnom tiradama više svraća pozornost na sebe negoli na obraćenje, što znači krasti duše Bogu.

Na svaki način moramo izbjegavati oholost želimo li ući u raj. Oholost otvara vrata pakla. Nitko Bogu nije toliko oduran koliko oholica jer takav je kradljivac slave Božje. A za nas oholost je kradljivac naših zasluga i nepremostiva zapreka krepostima. Pred Bogom nitko nije toliko dobrodošao koliko ponizan čovjek.

Nakon naše smrti ništa neće ostati od ljudskih pohvala, od časti i ispraznosti, osim onoga što smo ispravno i stvarno učinili za Boga.

Dakle:

– boriti se protiv oholosti i brojiti padove

– preporučivati se Presvetom Srcu Isusovu

VI. duhovna obnova (28. 6. 1944.)

Sve se više na svijetu opažaju duševne ruševine: zato treba umnažati sredstva koja će posvećivati duše, a za to je potreban apostolat.

Svećenik mora biti posvetitelj – propovjednik – vojnik Kristov. Ali prije svega čovjek koji posvećuje zbog toga mora trajno, zanosno i velikodušno težiti za svetošću. Svećenik je posrednik između Boga i ljudi i ne može biti djelotvoran ako ne nastoji nasljedovati božanskog učitelja, inače ne može ljudima predstavljati Boga. Izvor i središte toga posvećenja jest sv. misa. O njoj ovisi sve. Kad neki svećenik i ne bi bio sposoban činiti išta drugo nego sveto prikazivati sv. misu, već bi time činio dosta.

Svećenik propovjednik treba ispravljati tolike zablude, predrasude i pogrešne ideje te dušama pokazivati ispravan put. Nije dostatno samo govoriti, treba se za to savjesno spremati, treba uočavati stvarne potrebe i okolnosti, osvjetljivati dobro, uočavati zlo i iznositi poticajne primjere. Nije dobro samo preuzimati iz knjiga i časopisa gotove propovijedi i naučiti ih napamet da bi ih se izrecitiralo, to bi bio znak sebičnosti i bijega od osobnog napora. „Kristov vojnik“ treba se boriti sa svim neprijateljima kako god se pojavljivali, zato treba imati širom otvorene oči i upoznavati sve što bi moglo štetiti dušama. Mora se neprekidno „boriti“ s riječju Božjom, provoditi neporočan život, suvremen u idejama. Požrtvovan i bez straha od nerazumijevanja i kritika. Dostatno je kad se sve radi po dužnosti i ispravnoj savjesti. Krista i ljude treba ljubiti nadnaravnom ljubavlju koja ne preže ni pred kakvom žrtvom: gdje i kamo ljubav zove, treba se izložiti, ne sustezati se i ne sustati kad se radi o slavi Božjoj i dobru duša.

Toliko sam puta možda popustio lijenosti, ali unaprijed trebam se boriti: moram pretjecati sve duše u svetosti.

Evo odluka:

– sve sabranije slaviti sv. misu

– tijekom dana biti sjedinjen s Bogom

– promatrati kako se vladam

– zato bilježiti i popraviti

– upoznavati pravila duhovnog vodstva

– boriti se protiv nemarnosti.

VII. duhovna obnova (31. 7. 1944.)

Svećenik, budući da je pozvan nastavljati djelo Isusa Krista, bez svojih zasluga treba uvijek imati pred očima ideale svoga zvanja. Postupati drukčije znači sablažnjavati, biti zapreka dušama. Sablažnjavati se može svojom mlakošću ili nemarom, površnošću ili lagodnošću. Svećenik ili izgrađuje ili ruši.

Kako bi izgrađivao, treba neprekidno rasti u kreposti, treba se uvijek riječima i djelima boriti protiv duha i svjetskih načela. I braniti ideje govora na Gori. Ako nije takav, svećenik postaje protivnik Boga i Crkve, a to bi bilo pravo proturječje: postavljen da spašava, on ruši. Često se misli da se sablazan daje samo u velikim stvarima i da je to rijetko, međutim, daje ga se već time što se ne pruža dobar primjer koji treba pružati ondje gdje živimo.

Svećenik se treba svagdje pokazivati kao dostojan sluga Božji. To znači u Crkvi, u kući, u razgovoru, u društvu i pojedinačno, jer svojim je svećeništvom zauvijek postao slugom Božjim.

Koliko je djelotvornija propovijed dobra primjera, možemo zaključiti iz evanđelja gdje se kaže da je Isus počeo činiti i učiti: najprije je poučavao djelima, a tek onda riječima. Malo ili ništa vrijedi dobro propovijedati ako se te propovijedi ne potvrđuje djelima. Prava uspomena na svećenika nakon smrti ili premještaja jest: „bio je dobar svećenik, vrijedan, ili sveti svećenik“, a ne samo: „mnogo je radio“ jer sama aktivnost još ne znači svet apostolat; može biti prazan hod i trud, a daleko od jedinstva s Bogom. Svećenik mora biti takav prema svima – prema poglavarima, sa subraćom svećenicima, s vjernicima. Prema poglavarima ponizan i spreman slušati bez primjedaba, kritika i opaski na njihove naredbe. S kolegama svećenicima s ljubavlju i supatnjom, izbjegavati ogovaranja i međusobno surađivati. Prema vjernicima biti u svemu primjeran. Sve ljubiti, za sve raditi i za sve moliti.

Koja me nakana vodi u mom apostolatu? Možda prestiž, pohvala ili korist? Jednak prema svima i razborit u govoru. Na meni se u svemu mora zrcaliti Isus Krist u prosuđivanju sadašnjih prilika, u molitvi, studiju, u apostolatu i sve mora biti usmjereno na slavu Božju i na dobrobit duša pa i u razgovoru i posjetu obiteljima.

Dakle:

– uzoran u svetoj misi

– bilježiti dobre nakane

– razboritost u odnosima

– iskoristiti svaku prigodu za upućivanje lijepe riječi

VIII. duhovna obnova (31. 8. 1944.)

Ne bude li svećenik bdio nad sobom i ne bude li razborito postupao, može mu se dogoditi užas i može pasti u smrtni grijeh. Služi li u takvom stanju sv. misu, čini svetogrđe.

Ništa ne može biti strašnije u životu svećenika. Jao njemu ako se odmah i djelotvorno toga ne riješi; izlaže se opasnosti da mjesecima i godinama ostane u stanju grijeha na strašnu duhovnu štetu i svoju i njemu povjerenih duša. Svetci upozoravaju da je takav svećenik gori od đavla.

Neuredna ljubav prema zemaljskim stvarima vodi nas prema grijehu. Počinje se polaganim popuštanjem tjelesnim sklonostima što malo-pomalo dovodi do grijeha. Treba krotiti tijelo i nikako ne krivotvoriti nakane. Znaj da ti česti posjeti ne pomažu u duhovnom rastu; budi nepopustljiv!

Tu je i velika mana oholosti koja kvari naš život i krade nam zasluge pred Bogom.

Na kraju, prisutno je i koristoljublje koje zna prevladati nad duhovnim vrednotama. Znak je to nepovjerenja u Providnost, pa zna ponekad i nenamjerno nadvladati duhovne vrednote; uvuče se ono materijalno i sebično, a ako smo neoprezni, i škrtost.

Gore srca! Ne rasprodajmo Božje darove, mogli bismo postati simonijaci i kupiti sebi mjesto u paklu.

Bojim li se i sumnjam li da ću postati svet svećenik? Izgleda da je tako, ali ako ne postanem svet, kako mogu misliti da će mi povjerene duše napredovati u svetosti ako ja zakažem? Ja moram pokazivati put!

Glavna sredstva da izbjegnem opasnost i upadnem u koje svetogrđe jesu molitva, mrtvljenje i nadnaravna ljubav. Treba biti ustrajan u pobožnosti, i to djelotvorno u razmatranju, ispitu savjesti i duhovnom čitanju. Kad se ta sredstva zanemare ili površno obavljaju, počinje hladnoća i grijeh. Zato mrtvljenje, osobito očiju i ušiju. Ne fiksirati osobe i ne biti znatiželjan. Dakle, ljubiti Boga iznad svega i tako svakog njegova stvora i zalagati se za spas duša. Koliko imam nedostataka u ispitu savjesti, naročito u mlakosti kod sv. mise, bez ozbiljne priprave i zahvale!

Gospodine, prije negoli bih učinio smrtni grijeh i u takvom stanju uzašao na oltar, učini da umrem!

Koje odluke do idućih duhovnih vježbi:

– svakog dana koji čin tjelesne pokore

– obnoviti odluke „Marijina ropstva“

– pročitati misne ceremonije

– više studirati ascetiku

– razboritost u odnosu prema svim osobama

IX. duhovna obnova (13. 11. 1944.)

Predmet ove duhovne obnove jest srdžba: česta je to mana u mom duhovnom životu. Sv. Pavao kaže: „Srdite se, ali ne griješite.“ Svećenik se mora po svome zvanju revnosno truditi za Božju slavu, ali na način da ne odbija grešnike i ne udaljava se s puta spasenja. U svemu treba nasljedovati božanski primjer Isusa Krista koji je bio blaga i ponizna srca. Kako se ne bi upalo u tu manu, potrebno je izbjegavati prigode. Već znam kada i prema kome pogriješim i zato se moram znati postaviti. Kad čovjek osjeti da je uzrujan, treba paziti i nepromišljeno ne govoriti te treba smiriti ogorčenost. U svakidašnjem životu trebam nasljedovati Isusa i svoga svetog zaštitnika.

Budući da sam svećenik homo Dei – Božji čovjek, trebam nastojati uvijek biti strpljiv, blag i uljudan sa svima, osobito s ukućanima.

Isuse, pomozi mi!

Do iduće duhovne obnove odluka je strpljivost.

X. duhovna obnova (28. 12. 1944.)

Posljednju sam duhovnu obnovu zaključio mišlju da sam kao svećenik „čovjek Božji“, sada se pak, razmatrajući Isusovu poruku svećeniku, trebam podsjetiti na njegovu posebnu ljubav koju mi je pokazao od vječnosti i na posebnu ljubav koju mi je iskazivao tijekom života.

Sad sam posrednik između Boga i ljudi i zato se moram isticati životom, moram biti pastir koji će dobro poznavati put savršenstva.

Kao svećenik predstavljam Isusa na oltaru, Isusa žrtvu za naše grijehe. I ja trebam zajedno s Isusom uzeti križ i nositi ga za dobro duša.

Neću se bojati žrtve sve do smrti.

DUHOVNE VJEŽBE

18. – 22. rujna 1944.

Neka, Isuse, uđe mir u dušu, tjeskobnu što još uvijek nije postigla svećeničku svetost.

Najnesretniji sam od svih što sam i nakon toliko primljenih i značajnih milosti ostao jadan i nedostatan. Umjesto da pomažem dušama na putu svetosti, ja sam im na sablazan svojom mlakošću, površnošću i nestalnošću. Nebeska Majko, izmoli od Isusa da ove duhovne vježbe obavim zajedno s tobom, u raspoloženju koje su imali apostoli i prvi učenici nakon uzašašća Isusova na nebo. Uzmi me, Majko, pod svoju obranu. Učini, Isuse, već od ovog prvog razmatranja da, svom dušom otvoren, iskoristim ove duhovne vježbe. Amen.

„Ja moram biti u kući Oca svoga.“ Isto treba reći i za svećenika. Njegovo mjesto treba biti mišlju i voljom gdje se radi o slavi Božjoj. To je doista smisao i razlog opstanka svakog bića na zemlji. A to mora biti naročito i za svećenika. Tražiti slavu Božju molitvom, razmatranjem i naviještanjem; slavljenjem sv. misa i molitvom časoslova. Uvijek i u svemu što se odnosi na slavu Božju. Promotrim li svoj prošli život, nalazim toliko toga zašto se trebam stidjeti: toliko toga nije bilo u skladu sa sv. zahtjevima. Mnogo toga sam učinio tek toliko da učinim, a možda i zato da me ljudi hvale. Moram često obnavljati odluku da sve činim na veću slavu Božju. Jedan od kanona crkvenoga prava kaže da se svećenici češće ispovijedaju, da svakog dana pohađaju Presveti Oltarski Sakrament i mole krunicu. Nažalost, ja se ispovijedam svakih petnaest dana ili jednom mjesečno, ali ne vidim velikog napretka.

Odredio sam da potražim duhovnog vođu, pa ću tada odrediti i vrijeme za sv. ispovijed. Ne smijem se zadovoljiti samo kojom kratkom molitvom, moj pohod Sv. otajstvu treba imati svećeničku ozbiljnost. Razmatranje ne smije biti površno i zadovoljiti se time što sam obavio, mora ostaviti traga u mom dnevnom životu. Da sam uvijek obavio dobro razmatranje, ne bih bio toliko neprikladan u vodstvu duša prema svetosti, tako sam prazan i nesmotren.

Gospodine, neka dođe kraljevstvo tvoje!

Stvoreni smo za Boga i naše je srce nemirno dok se ne smiri u njemu. Neka Bog vlada u dušama svojom milošću. Učinimo nešto da ljudi spoznaju tu blagodat. Kako je malo duša koje žive u milosti ne misleći i ne znajući cilj života. Gledajmo u dušama samo Boga i učinimo sve da on zavlada u njima. Zato ljubimo duše!

Svećenik treba sličiti slici što ju je vidio prorok Izaija: vidio je Serafa sa šest krila kako bi naučio sve gledati razborito i u vjeri: da bismo u svemu vidjeli Boga i njegovu volju, da budemo razboriti, ali ne i bojažljivi i plašljivi poput zečeva, bili spremni reći odlučnu riječ, ali uvijek u pravoj ljubavi.

Dva krila – hrabrost i povjerenje – neka podržavaju naš uzlet.

Bog ne zahtijeva od nas uspjeh nego rad; onaj tko sije, ne mora i žeti; redovito nasljednik vidi plodove apostolskog rada. Ne očekujmo uspjeh, trebamo nesebično i neumorno raditi. Dva krila koja će nam u tome biti potrebna jesu poniznost i ljubav. Nikad i ni na jedan način ne smijemo raditi kako bismo dobili priznanje od ljudi, u tom slučaju izlažemo se pogibelji da se svidimo ljudima, a ne Bogu. Svećenik je osmišljen tek onda kad mu je u svemu poticaj nadnaravna ljubav prema dušama jer jedino tako, posvećujući, i mi ćemo se posvećivati. A nagrada nas čeka samo na nebu.

Gospodine, budi volja tvoja!

Služiti Bogu znači u svemu i uvijek činiti prema njegovoj svetoj volji. Koliko ispraznih utvara u životu! U trenutcima oduševljenja želimo trpjeti, ali kad se zaista pojavi križ, odmah ga se želimo osloboditi. Ovdje bi zaista trebalo primijeniti Isusovu riječ: „ne znate što tražite“. Ispitaj svoj život! Nemaš li što okajati? Mnogo, mnogo toga, Gospodine! Imam tako male i rijetke križeve, kratke i zanemarive. Kad nas pohodi križ, tada Isus nije daleko. Ipak nismo spremni na to misliti i na tome zahvaljivati. Mi smo krivi za gubitak tolikih zasluga. Služiti, dakle, Bogu cijeneći svaki trenutak hrabro se boreći i uvijek živjeti za duše.

Upotrijebimo darovano nam vrijeme i sve prožmimo vjerom.

Grijeh: zloupotreba naše slobode, rasipanje darova i pobuna protiv Boga Stvoritelja i Gospodina.

Nažalost, danas se pojam grijeha gotovo izgubio i često se na grijeh i ne obazire, opravdava ga se, čak i preporuča. Danas se prezire krepost. Grijeh kod svećenika nešto je neshvatljivo. Pozvan biti neprijateljem grijeha, ni na kakav način ne smije se pomiriti s grijehom. O Isuse, nemam prikladnih riječi da ti zahvalim što si me do danas sačuvao od svetogrdnog slavljenja sv. mise. Isuse, slab sam, nikakav sam i neprekidno mi je potrebna tvoja milost. Ne dopusti, Isuse, da odugovlačim staviti se na put svetosti pod vodstvom duhovnog vođe.

Dok smo živi, uvijek smo u opasnosti iznevjeriti se, zato trebamo uvijek biti razboriti, suzdržani i krotki da ne prouzrokujemo nijedan, pa ni najmanji grijeh. Treba se naviknuti da uvijek mislim dobro o svakom svećeniku, molim za one koji su se iznevjerili i naudili dušama koje su im bile povjerene. Gospodine, prije negoli bih bio na sablazan svojim vjernicima, uzmi me k sebi u nebo, više volim smrt nego grijeh. Djevice presveta, Djevice premudra, pomozi mi da budem vjeran u ovoj svetoj odluci i namjeri.

Svakom je određeno jednom umrijeti. Mi se svećenici naviknemo često vidjeti pokojnike i postanemo prema smrti skoro otporni. A trebala bi nas svačija smrt upozoriti. Često smrt susrećemo kao prestanak života. A kada će i nama stići? Svećenici najčešće umiru iznenada. Jedan razlog više da budemo uvijek spremni i da nas ne zaskoči iznenada nepripravne.

Smrt je slika života: kako se živi, tako se i umire. Treba živjeti svetačkim životom da bismo bili spremni sveto i umrijeti. Tako će smrt biti početak vječnog života. Živimo u milosti Božjoj pa ćemo uvijek biti spremni. Bolje je pobožno izmoliti jedan dio krunice nego tri izbrbljati. Svakog dana izmoli razmišljajući i bez žurbe. Ispit savjesti obavimo ne samo zato da ga se obavi već ga dva puta dnevno treba plodonosno obaviti. Prvi o podne, drugi uvečer.

Uzeti na nišan jednu manu i ozbiljno se protiv nje boriti dok je ne iskorijenimo. Obaviti duhovne vježbe bez napretka znači zloupotrijebiti milost. Iako mi zdravstveno stanje ne dopušta da ih obavim kako bih želio, ali ne popuštam: moram iz njih izaći promijenjen bez popusta. Možda su mi ovo zadnje, pa kako bi bilo da ih potratim. Nikada više, Isuse, ti mi pomozi!

Ispovijed je veliki znak Božjega milosrđa da nam vrati milost ako smo je izgubili ili je poveća ako smo se u milosti nalazili. Često je i plodonosno obavljamo, barem svakih petnaest dana, plodonosno, a ne samo mehanički.

Ako se vjernici trebaju pripremati za ispovijed, koliko više moraju svećenici. Ispovijed mora označiti život. Po mogućnosti imati redovitog ispovjednika, bilo bi dobro da je to duhovni vođa. Svećenik je, osim što je sam pokornik, i ispovjednik. To je preodgovorna i zahtjevna dužnost; o tome može ovisiti spas duša. Svećenik treba ući u ispovjedaonicu s deset posto mudrosti, dvadeset posto razboritosti i sedamdeset posto strpljivosti. Mora izbjegavati pogreške među kojima treba naglasiti: postavljati samo prikladna pitanja jer danas pokornici, osobito ako se godišnje ispovijedaju jedanput, jedva da na ispovijedi i govore; mora ispravljati bez straha, inače na sebe svaljuje odgovornost i za savjest pokornika. Ne smije postavljati pitanje naročito o onome što ne pripada sakramentu ispovijedi; ne oštro koriti, jasno s ljubavlju; ne dužiti u poukama da se ispovijed ne pretvori u razgovor o stvarima koje ne pripadaju ispovijedi; ne poklanjati pozornost pojedinim staležima nego svima jednako, kako bi ovo sveto djelovanje bilo dostojanstveno.

Mlakost. Pozvani smo na svetost. Pred nama je, dakle, raskrižje: ili-ili.

Među svećenicima često nailazimo na mlakost. Razni su pokazatelji takva stanja: nebriga, nemar u pobožnostima, premalo vjernosti u molitvi časoslova, zapostavljanje administracije, ogovaranje subrata svećenika, lijenost, izbjegavanje napora, propuštanje opomena i ispravljanja kada to dužnost zahtijeva, premalo spremnosti za izbjegavanje lakih grijeha. Kako mlakost jako sliči turberkulozi, tako treba upotrebljavati i slične lijekove. Najprije treba pojačati hranjivost, dakle: razmatranja duže moliti, češći satovi klanjanja, godišnje duhovne vježbe, mjesečno pola dana duhovne obnove i, po mogućnosti, tjedna ispovijed, istinska i djetinja pobožnost Srcu Isusovu. Što je mlakost više uznapredovala, to treba biti ustrajniji u uzimanju lijekova. Dobro ispitaj svoju savjest, uoči znakove mlakosti i nemoj se bojati borbe za svoje dobro i za dobro povjerenih duša.

Isuse, danas sam bio zabrinut za svoje tjelesno zdravlje, oslobodi me toga, da plodonosno obavim ove duhovne vježbe.

Nitko ne može služiti dvojici gospodara: Sotoni i Isusu Kristu. To su potpuno suprotni programi, suprotstavljeni i s potpuno različitim ishodom. Nažalost, sljedbenici prvoga su brojniji, dok su sljedbenici drugoga rijetki, pa čak među onima koji bi trebali biti prethodnici. Danas svijet krvlju i suzama natapa narode, sve se više srozava. Trebamo se suprotstaviti tom zlu osobnim suprotstavljanjem slijedeći program Isusa Krista: Tko hoće da ide za mnom, neka uzme svoj križ i neka me slijedi. Krist nikoga ne prisiljava, ostavlja da odlučimo po našoj slobodnoj volji. Neka se odreče sebe: odreći se sebe, svoje vlastite volje. Isus Krist je do svoje tridesete godine živio povučeno i time nam je htio poslati poruku o potrebi unutarnjeg života. Tri su godine pak njegova javnog života nama uzor i poticaj na revnost i na žar za davanje slave Bogu i spasenje duša. To se na bezbroj načina može pokazati u crkvi, u ispovjedaonici, u tumačenju vjernika, u ljepoti crkve i svetih obreda, u formiranju ministranata; izvan crkve u posjetima obiteljima, u suzbijanju raznih pogrešnih ideja, u ispravljanju pogrešnih nauka i nekih neprikladnih uvjerenja, u tješenju bolesnika hrabreći ih u nošenju križeva i pripremanju na dobru smrt, u kršćanskim organizacijama koje bi trebale biti desna ruka u našem apostolatu za dobro duša, s mladima, s očevima i majkama u razboritu izgrađivanju obiteljskog života čemu prijete tolike opasnosti.

Revnost se očituje u ozbiljnom spremanju propovijedi, i to suvremenih, praktičnih i kratkih uz odgovarajuće primjere koji se mogu primijeniti za sredinu u kojoj se propovijeda; zato se treba žrtvovati i smatrati da je to od prvotne važnosti. Moliti da Gospodin pomogne, prati i nagradi naš apostolat; u molitvi, promotriti svoje nakane i poteškoće te u svemu očekivati uspjeh od molitve. Treba nastojati oko karitativnih pothvata za unesrećene i protjerane, zatim žrtvovati vrijeme, novac, udobnost, ideje i utjehe.

Moramo dobro paziti kako naša revnost ne bi bila nerazborita pa učiniti više štete nego koristi, da ne bude u nezgodno vrijeme, bez uočavanja okolnosti i bez osobnog interesa. Ne tražiti svoju slavu nego Božju. Jao nama budemo li tako postupali!


DNEVNA MOLITVA

NEKA GOSPODIN ZAPALI NAŠA SRCA PRAVOM APOSTOLSKOM REVNOŠĆU PROSVIJETLJENOM, RAZBORITOM, NADNARAVNOM, DJELOTVORNOM I USTRAJNOM BEZ PREKIDA SVE DO SMRTI.


Euharistija. Dokraja ih je ljubio. Isus nas je ljubio do kraja, najvećom mogućom ljubavlju. Dar euharistije nikad nećemo dostatno cijeniti. Mi kao svećenici imamo još više od drugih vjernika razloga neprekidno zahvaljivati za taj veliki dar. Isus je nazočan svagdje gdje se nalazi svećenik: ondje gdje sam ja, Isus se mora osjećati ugodno, ne smijem mu biti neugodno društvo i način na koji ga predstavljam. Nauči me, Isuse, da ti nikada ne prouzročim neugodnost. Pomozi mi da dostojno obdržavam euharistijske obrede i učini da raste broj pobožnih duša. Trebam često poticati na pristupanje sv. pričesti. Pobožnije slaviti sv. misu. Svećenika se prepoznaje na oltaru. Pobožno se pripremati slaviti i zahvaljivati za sv. misu.

Čistoća. U ovako iskvarenom i pokvarenom svijetu treba biti čist u svakom pogledu. Često treba postiti i čuvati oči od znatiželjnih pogleda, jer bez stvarnog mrtvljenja može sve biti jednako ništici.

Zaključak: Uskrsnu, nije ovdje! Uskrsli Isus nije onaj isti od prije. Ima značajke uskrsla tijela. I svećenik kad se vrati među vjernike, treba biti promijenjen, mora pokazivati vjernicima, a naročito članovima Katoličke akcije, što znači obaviti duhovne vježbe. Učinci moraju biti uočljivi.

Kao uspomenu na duhovne vježbe treba njegovati veliku, nježnu ljubav prema Blaženoj Djevici Mariji. O njoj često govoriti i častiti njezine blagdane.

Velika ljubav prema Presvetom Srcu Isusovu koje se često vrijeđa, a naročito ga vrijeđa svećenikova hladnoća; raspirivati u srcima ljubav prema tom božanskom Srcu.

Gajiti ljubav prema papi, Kristovu namjesniku: uvijek s papom, pa ako bi trebalo, i do mučeništva.

Primjerno je ljubav prema papi pokazivao bl. VicenzoStrambi. Raditi na tome da se papu bolje upozna, da se čuje njegova riječ; svakog dana za papu moliti. Ono što se ne poznaje, ne može se ljubiti.

Odluke na temelju razmatranja:

  1. u svemu i uvijek slaviti Boga
  2. ispovijedati se barem svakih petnaest dana; mjesečno ili dvomjesečno duhovno vodstvo
  3. pohod Presvetom Oltarskom Sakramentu uz prigodne molitve
  4. razmatranje uz praktične odluke
  5. u podne ili prije objeda ispit savjeti o prvome dijelu dana
  6. boriti se protiv lijenosti i odrediti raspored rada
  7. izbjegavati hotimičan lagani grijeh
  8. uvijek zaspati u milosti Božjoj
  9. bolje se pripremati za ispovijedanje i studirati moralku i ascetiku
  10. studirati i širiti što više pobožnost prema Presvetom Srcu Isusovu.

MJESEČNE DUHOVNE OBNOVE – GODINA 1945.

Prva duhovna obnova 30. I. 1945.

Kako bi slavio Boga, spašavao duše i posredovao između neba i zemlje, treba biti neprijatelj grijeha, inače se može postati izvorom sablazni.

Kakva je strahota sablažnjiv svećenik! Kod toga ne treba misliti samo na svećenika koji bi bio na sablazan grešnim životom već i na onoga koji je mlak i nemaran. Svećenik treba biti znak i zrcaliti Isusa Krista pa zato treba biti i uzor kršćanskih kreposti, evanđeoskih načela i blaženstava na Gori. Ne izgrađuje li, on ruši. Živi li mlakim ili površnim životom, sablažnjava jer on treba neprekidno nadahnjivati poletom.

A gdje se ja nalazim?

Kakav je svećenik, takav je i narod. To je općepoznata istina.

Svećenik je dužan vjernicima pripremati raj, a tu će dužnost ostvarivati bude li u svemu izgledan. Uzaludno je propovijedati riječima ako se ruši vladanjem. Istinita je tvrdnja da je sablažnjiv svećenik najveći neprijatelj Crkve.

Treba biti primjeran, u prvome redu, u komunikaciji s ljudima, u ljubavi, u čistoći, u vjeri i ponašanju. Svećenik se ne smije ponašati po svjetovnim načelima.

U današnjim prilikama zračimo ljubavlju nasuprot mržnji i osveti!

Svećenikov život mora neprekidno biti uzoran: prema poglavarima ponizan i spreman poslušati, prema braći svećenicima pun ljubavi, prema vjernicima pun ljubazne brige za njihov duhovni napredak.

Ja sam svećenik za duše. Zato moj životni ideal mora biti dobro duša, moliti za njih i žrtvovati se za njih. A sve to bez očekivanja bilo kakve vremenite koristi. Neka nikakva pohvala, uspjeh ili dobitak ne rane moj svećenički život.

Odluke ove duhovne obnove:

– hitro ustati

– vjeran u klanjanju

– oprez u radu s katoličkom akcijom

– svakog dana pola sata teološkog studija

– rasporediti pobožnosti i rad

– svećenički razgovarati sa svojima.

Druga duhovna obnova 28. 2. 1945.

Izgleda nevjerojatno i sablažnjivo da treba razmišljati o neumjerenosti u jelu i piću kod svećenika. Međutim, to je jako potrebno. Koliko puta u tome griješe svećenici, možda i više nego ostali vjernici. Neumjerenost paralizira duhovnih život, odvraća od cilja, otupljuje razum i otvorenost prema nadnaravnim vrijednostima te dovodi do popuštanja u stjecanju dobra, a naročito u čistoći.

O Isuse, učini da ne postanem žrtvom neumjerenosti u jelu i piću, učini da jedem i pijem samo koliko mi je potrebno za život koji ću posvetiti Bogu!

Koliko svećenik treba jesti i piti? Toliko koliko u tome bude davao hvalu Bogu. Potrebno je, dakle, i u jelu i u piću biti primjer umjerenosti.

Posjete nastojati obavljati tijekom jutra i što je moguće kraće. U gostima skladno razgovarati i davati primjer umjerenosti, izbjegavati čašćenja. Uzimati koliko je nužno potrebno, a ne škodi zdravlju.

U kršćanskom životu vjernika, a naročito u svećeničkom, nužno je potrebna uzdržljivost: s jedne strane radi odricanja od nepotrebnoga, a s druge radi odupiranja napastima.

Svećenik koji bi izbjegavao odricanja lišavao bi se neophodnog sredstva za obavljanje svoga poziva. Svećeniku je mrtvljenje sredstvo kojim će obraćati grešnike i vjerodostojno potvrđivati svoje propovijedi. Mrtvljenje treba biti razborito, svagdanje u dobroj nakani; postat će svagdanja zadovoljština za vlastite grijehe i za grijeh povjerenoga naroda.

Dakle, sljedeće su odluke:

– nastaviti kršćansku korizmu

– odricati se jela i pića izvan obroka i svega što škodi zdravlju

– kratki posjeti obiteljima u jutarnjim satima

– češće koje posebno odricanje

Treća duhovna obnova (20. 3. 1945.)

Što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a duši svojoj naudi? I zaista, čemu čovjeku bogatstvo? Ako nije osmišljeno, samo za zlo. To treba s još većim pravom reći za svećenika koji bi zbog bogatstva izgubio prave vrijednosti i zasluge. Svećenik škrtac nesreća je i za sebe i za vjernike. Jao njemu ako u svojoj službi ide za materijalni dobrom: unaprijed osuđuje sebe jer skreće na potpuno pogrešan put. Škrt i sebičan svećenik nalazi se u velikoj opasnosti da bude osuđen. Svećenik nikad ne smije biti pohlepan za dobitkom.

Jadnog li mene kad bih u dnevnom životu išao za onim što mi koristi i donosi dobit, a ne za onim što traži moja služba i što je usmjereno na slavu Božju i spas duša. Duše su moje jedino bogatstvo!

U svećenikovoj službi ne zvuči lijepo ni redovita zarada. I to ne smije biti namjera kod rada (Bog će providjeti!). Sjetimo se da je Isus izabrao siromaštvo. Svećenikovo srce treba biti daleko od bogatstva, od novca. Može se biti dostojanstven i u siromaštvu. Pomagati na poseban način siromašnima i tako nasljedovati mnoge svete svećenike.

Odluke:

– nikada ne uskratiti milostinju siromahu

– brinuti se za sjaj crkve

– zanimati se za potrebne

– uređivati račune s članovima obitelji

Četvrta duhovna obnova (7. 4. 1945.)

To su sveti muževi… U nebu će se razlikovati osobe koje su živjele u djevičanstvu od ostalih i slijedit će Nevinog Jaganjaca pjevajući posebnu pjesmu.

Zasigurno nema kreposti koja se može usporediti s čistoćom. Ona nas čini anđelima. Divni su njezini učinci u onima koji je posjeduju. Osnažuje tijelo, diže dušu, učvršćuje volju, čini dragima i Bogu i ljudima. To da svećenici žive čisto od njih zahtijevaju i sveti čini njihove službe. Na to ih podsjeća Crkva u podjeljivanju viših redova, osobito svećeničkog. Crkveni celibat svećeniku donosi posebnu čast, a i lakše se može približiti dušama vjernika. Kao sluga duša i posrednik između Boga i ljudi mora biti odvojen od svega što je zemaljsko i svjetovno.

Sredstva da bi sačuvao lijepu krepost i nadvladao u borbi jesu molitva i svladavanje. Svakidašnja ponizna, iskrena i ustrajna molitva upućena Isusu, Bezgrešnoj Djevici i svome anđelu čuvaru. Ne zaboraviti na molitvu u izazovnim trenutcima, staviti se u Božju prisutnost i budnu zaštitu anđela čuvara. Zatim svladavanje, oprez u pogledima, oprez u familijarnosti koja možda i nije grešna, ali može biti izazovna, oprez u jelu i piću, razgovorima i igrama.

Odluke:

– s vjerom moliti Isusa (Kralja) i Presvetu Djevicu (Majku)

– svakog dana po koje svladavanje – oprez s „laganim“ osobama

Peta duhovna obnova (10. 3. 1945)

Zavist je jedna od kapitalnih mana, a očituje se u tome da se žalostimo radi tuđih uspjeha misleći da oni umanjuju naše. Svatko od nas ima na zemlji one darove koje mu je udijelio Gospodin i čini ono na što ga potiče. Važno je prihvatiti Božju volju u svemu i za svakoga.

I među svećenicima može cvjetati ova mana.

Koliko puta to može biti zbog većeg uspjeha kojeg subrata, a trebalo bi ga u tome nasljedovati. Svakome su dani određeni talenti i treba ih savjesno upotrebljavati ondje gdje obavljamo svoju dužnost.

Jedino sredstvo da se zavist nadvlada jest ljubav. Prema kolegama i prema svim vjernicima treba gajiti iskrenu ljubav. Biti sjedinjeni u ljubavi i sve ponizno i blago podnositi. Imati razumijevanja za potrebe subraće, pomagati u duhovnim potrebama svjesni da trebamo stići na isti cilj: U raj.

Odluke:

– braniti subraću

– pripremati se da postanem apostol pobožnosti Srcu Isusovu

– više molitve i pokore.

Šesta duhovna obnova (19. 11. 1945.)

Stići će dan kad ćemo uskrsnuti i naći se pred Bogom na općem sudu. Kakav će biti za mene? Bit ću oslobođen ili osuđen? Sama pomisao na to ulijeva mi jezu.

Na što sve nailazim u ispitu savjesti. Koliko toga treba ispraviti. Koliko sam trenutaka uzalud potratio, koliko preuzetih obveza pred Bogom za duše olako obavio, što ću reći da se opravdam? Hoću li biti dostojan čuti pohvalu Vječnog Sudca ili čuti osudu? Kako se često zavaravamo da Bog sudi poput ljudi. On sve zna, pozna grešnost svakog pojedinca. Gospodine, smiluj se, Gospodine, oprosti!

Nemojte suditi pa nećete biti osuđeni. Treba izbjegavati osuđivanje bližnjega. Kako je bijedno osuđivati, nanositi štetu i jednom i drugome. Veliku štetu može nanijeti svećenik koji s jednim vjernicima osuđuje druge, to može izazvati nepopravljivu štetu; dozna li ogovarani za to, može se dogoditi da se više nikada ne približi sakramentima kod tog svećenika.

Moj Isuse, smiluj mi se!

Dužnost je svakog pastira bdjeti nad svojom pastvom. Treba upoznati duševno stanje svake duše i uočiti glavne mane cijele župe kako bih ih mogao suzbijati. U ovom slučaju ne radi se o površnom prosuđivanju već o brižljivu pomaganju za rast u dobru.

Sa svima uvijek bez predrasuda biti prijazan i ozbiljan, bez prevelike povjerljivosti, što može biti razlogom da se izgubi poštovanje što ga imaju vjernici prema svećeniku.

Sjećaj se uvijek odgovornosti što si je preuzeo pred Bogom kad si postao svećenik.

Dakle:

– kako bih bio oslobođen na sudu, treba izbjegavati lijenost

– izbjegavati mrmljanja i ogovaranja

– kako ne bih produžio boravak u čistilištu, moram bdjeti i na spasenje povjerenih mi duša

– istraživati, propovijedati i katehizirati.

Sedma duhovna obnova (28. 12. 1945.)

Odluke:

– posvijestiti svećeničke dužnosti

– nasljedujte me!

– blagost u obitelji.

Osma duhovna obnova (31. 1. 1946.)

  1. Boga, najvišega gospodara, treba priznavati, ljubiti i služiti mu u svakom trenutku.
  2. Sve duše, bez obzira na sve, trebaju biti spašene.
  3. Nikada ne kritizirati vjernike pred drugim vjernicima.
  4. U apostolatu ne imati obzira prema prijateljima ili imućnijim obiteljima.
  5. Ne tužiti se na križeve (teško provedivo).
  6. Ne žuriti u govoru, moliti, jednako se odnositi prema svakome, ne raspravljati, poticati, a ne zapovijedati.
  7. Prema mogućnosti obnavljati znanje iz prirodnih znanosti i jezika.
  8. Gajiti vedrinu, što ne znači pustiti da vjernici uzimaju olako Božje zapovijedi.

Deveta duhovna obnova (27. 4. 1946.)

Jao meni ako ne naviještam evanđelje. Moram posvećivati duše svojom posvećenošću. Biti svet na oltaru, u ispovjedaonici, u molitvi.

Biti propovjednik riječi Božje. Riječ Božja nije vezana: propovijedati što je moguće jasnije i prilagoditi se okolnostima na vrijeme.

Biti Kristov vojnik postavljen na obranu evanđelja riječju, svetošću, neprekidnom budnošću i bez pridržaja: ljubav, ljubav!

MEDITACIJA ZA KLANJANJE PRED PRESVETIM OLTARSKIM SAKRAMENTOM

(na završetku godine)

Još smo u božićnom vremenu, u vremenu kada se sjećamo dolaska našega Otkupitelja na zemlju. Opet će se on vratiti na svršetku vjekova, samo ne više kao milosrdni Otkupitelj već kao vrhovni i neopozivi sudac. Doći će i pitati račun kako smo upotrijebili svoj život, kako smo upotrijebili darovano nam vrijeme. Ovdje smo sabrani na završetku još jedne godine našega života. Okreće se još jedna stranica naše životne knjige.

Došli smo ovamo, pred tebe, Gospodine, i razmišljamo o tvojoj opomeni koja nas podsjeća na tvoj budući dolazak:

„Neka Vam bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene, a vi slični ljudima što čekaju svoga Gospodara kad se vraća sa svadbe, da mu odmah otvore čim dođe i pokuca. Blago slugama koje Gospodar, kad dođe, nađe gdje bdiju. Zaista, kažem Vam, sam će se pripasati, a njih posaditi za stol te ih dvoriti.“ I kad ih je opomenuo da će se pojaviti iznenada kao što čine kradljivci koji ne najavljuju dolazak, kaže im: „Budite pripravni, jer će Sin Čovječji doći u čas kada se ne nadate.“ [Lk 12, 35-40]

Klanjanje

Evo me, Isuse, pred Tobom. Ti si tu živ skriven pod prilikama kruha. Gospodine, Ti jedini imaš riječi života vječnoga. Govori našim dušama, pomozi da razumijemo, da shvatimo pouku i smisao riječi o kojima smo počeli razmatrati. „Neka vam bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene, a vi slični onima što čekaju svoga Gospodara kad se vraća sa svadbe.“[Lk 12, 35]

Prenesimo si mišlju običaj onoga vremena u Palestini. Bogati gospodar pozvan je na svadbu. Redovito se gozba održavala u kasnim satima. Upozorava svoje sluge da će se kasno vratiti, a što sluge čine? Umjesto da iskoriste gospodarevu odsutnost pa odspavaju ili se zabave, oni se opasuju i trude se urediti kuću, pripremiti uljanice i očekuju trenutak kada gospodar pokuca te mu potrče otvoriti vrata.

Smisao prispodobe je jasan. Gospodar je sam Isus koji se nakon krvave drame svoje muke, uzašavši na Nebo svome nebeskom Ocu, na koncu vjekova vraća među svoje sluge.

I k nama će doći na koncu našega života. Kako će nas zateći? Kako ćemo ga dočekati?

Znate da nam je na krštenju svećenik preko ruku naših roditelja pružio upaljenu svijeću uz riječi: „Primi goruću svijeću i neporučan čuvaj svoje krštenje, vrši Božje zapovijedi da Gospodinu kada dođe sa svadbe, možeš poći ususret, zajedno sa svim svetima u nebeskom dvoru i da živiš u vijeke vjekova. Amen.“

Eto, to su dužnosti što smo ih prihvatili na krštenju. Jesmo li ih uvijek ispunjavali?

Isus će se na koncu vremena osobno vratiti sa svom svojom slavom i moći. Ali do tada je htio uz nas ostati pod prilikama kruha da bi nam bio gost, prijatelj, naš suputnik, naša pomoć i naša duhovna hrana.

Nalazi se ovdje u tišini svetohraništa i od mnogih duša napušten.

Uistinu, Gospodine, ti si skriveni Bog i, na našu žalost, od većine odbačen.

Zahvala

Gospodar iz prispodobe s pravom je bio radostan što je kuću našao osvijetljenu i sluge spremne za doček. Toliko je bio zadovoljan da ih nije pohvalio samo riječima već im je naredio da posjedaju za stol i sam ih je poslužio.

Velikodušnost ovog bogatog gospodara koji se ponižava i služi svojoj služinčadi može nam izgledati neobično, čak i ponižavajuće. Međutim, kod Židova je bio običaj uzvanicima dati dio hrane s gozbe da ponesu svojim kućama i nastave slaviti sa svojim obiteljima.

U prispodobi sluge, iako umorne zbog bdjenja i posla, sada sjedaju za stol s gospodarom i s njime nastavljaju slaviti.

Prispodoba jako lijepo izriče Gospodinovu velikodušnost. On je dušama pripravio ovu radosnu gozbu na kojoj je on domaćin u Nebu. Ali ovdje nama unaprijed će u euharistiji dati znak te buduće slave.

I mi, Gospodine, na ovom božanskom stolu, na kome čak ni anđeli ne mogu sudjelovati, nalazimo okrepu i ohrabrenje u životnim poteškoćama. Na njoj, Gospodine, dobivamo nagradu, radost i sreću, tako često umornih i obeshrabrenih duša za sve što je potrebno za pravi kršćanski život.

Isuse, mi ti zahvaljujemo i s učenicima iz Emausa vapimo: „Ostani s nama Gospodine!“

OBNOVA

Gospodin je nazvao blaženima sluge koje je našao budne.

Gospodin ne opominje samo jedanput da budemo uvijek budni i spremni na njegov poziv. To ponavlja kao zaključak prispodobe o kojoj smo razmatrali. Zar možda kradljivac najavi kada će provaliti! Kad bi gospodar znao za trenutak provale, bdio bi i ne bi dopustio da mu u kuću bude provaljeno.

Budite pripravni jer u trenutak kada ne budete mislili, doći će Sin Čovječji.

Treba li vas možda podsjetiti što znači Gospodinova zapovijed „budite budni“?

Ova je godina na izdisaju, sjećat ću se Isusovih riječi da su sinovi tame lukaviji od sinova svjetla, pred tim istim Isusom koji je sada milosrdan Otac, a jednoga dana bit će strogi sudac, trebamo se ispitati kako smo ove godine ispunjavali svoje dužnosti.

Kako smo pred Gospodinom ispunili dužnost klanjanja, molitve, sv. mise, poštivanja sv. Božjeg imena?

Kako smo ispunili svoje dužnosti prema bližnjima, dužnost ljubavi i dobra primjera?

Kako smo izvršavali dužnost vlastitog posvećenja? Iz kolikih se razloga trebamo udarati u prsa i s carinikom reći: smiluj se meni grešniku. Imaj milosrđa prema meni grešniku.

Isuse, žrtvo za grijehe, oprosti nam grijehe, oprosti našu neposlušnost, nezahvalnost, oprosti naše zloupotrebe, oprosti što smo zloupotrebljavali tvoje milosti, oprosti, Gospodine!

Molitva

Za nekoliko sati i ova će godina biti ubrojena u broj proteklih godina.

Koliko je u ovoj godini bilo tužnih događaja, koliko je ostalo praznina oko nas?

Kakva na budućnost očekuje? Što će nam donijeti godina koju upravo očekujemo?

Za nekoliko trenutaka otpjevat ćemo zahvalnu pjesmu za iskazanu neizrecivu dobrotu za sve podijeljene nam milosti.

Prije negoli se od njega raziđemo, zamolimo ga riječima Crkve: „Spasi svoj puk, Gospodine!“ Spasi svoj puk neizrecivim svojim milosrđem. Vrati nam mir, ujedini nas u slozi, pravdi i ljubavi što si ih ti donio na zemlju.

RAZMATRANJE ZA DJEVOJKE ČLANICE KATOLIČKE AKCIJE O KREPOSTI I JAKOSTI

Mnogi su mučenici u prvim kršćanskim vremenima na pitanje kako se zovu odgovarali: moje je ime kršćanin. To je bilo njihovo ime i počasni naslov, a jedan je kršćanski povjesničar napisao: želio bih da ime kršćanin bude čast i ponos svakog kršćanina.

Kako bismo tada bili spremni odgovoriti na sve zavodljivosti ovoga svijeta! Ad majora natussum – rođen sam za velike stvari!

Tko je zapravo kršćanin? Katekizam nam odgovara: Kršćanin je osoba koja je krštena, koja ispovijeda svoju vjeru i nauk Isusa Krista, sudjeluje u sakramentima i sluša pastire Crkve koji su od Isusa postavljeni.

A jesu li svi koji su kršteni u sakramentu sv. krštenja i životom kršćani? S bolom u duši moramo reći da često nisu.

Pripovijeda se da je neki tek pokršteni mladić iz jednog poganskog sela bio toliko ponosan na svoje krštenje da je na povratku u svoje selo uzeo očevu sablju i na prsima urezao veliki križ. Rana se zatrovala. Na smrtnom krevetu rekao je zabrinutom svećeniku: „Ti si mi, oče, utisnuo mali nevidljivi križ. Ja sam htio da svi vide ovaj veliki križ i tako pokažem svima da sam Kristov.“ Koliko god je to bilo nerazborito i neshvatljivo, znakovito je, izdahnuo je kao hrabar svjedok.

Danas, na rođendan Crkve smjerno podignimo svoje čelo pomazano uljem krizme i neka ne pjevaju samo usta: Kršćanin sam, kršćanin sam; to je ono što me veseli! Kršćanskim životom, kršćaninom hoću i umrijeti.

Svaki svećenik svakog dana ponavlja izreku iz Poslanice sv. Petra: „Oprite se čvrsti u vjeri!“ Jakost zahtijeva hrabrost u poteškoćama, a mir u opasnosti, strpljivost u pothvatima. Podnositi napade, borbe, napasti, boli i srčano se uhvatiti u koštac sa svim neprijateljima duše.

Na zemlji nismo za drugo ako ne za borbu. Već je Job rekao: „Nije li borba čovjekov život na zemlji?“

Moramo se boriti protiv duhovnih neprijatelja, protiv svega što prijeti našoj duši i dušama naših bližnjih.

Krepost jakosti treba biti usklađena s ostalim krepostima koje pomažu na putu do uspjeha. U prvome redu to je velikodušnost i širina srca koje će poticati na hrabre pothvate; povjerenje u Boga kao u izvor sigurnosti. U Bogu smo nepobjedivi!

Kakvu sigurnost u nas ulijeva poznata izreka: Ako je Bog s nama, tko će protiv nas? Jakosti je potrebna krepost strpljivosti da bismo mogli hrabro i u kršćanskom duhu podnositi sve boli, križeve i razočaranja. Potrebna joj je i krepost ustrajnosti jer naša volja posustane i omlitavi.

Iznad svega potrebna je krepost jakosti, mora biti usidrena u jakoj vjeri, u čvrstom uvjerenju, u srcu koje ljubi Boga i bližnjega; mora imati čvrstu volju koja ne dopušta lutanja i polovičnosti nego se stalno i bez obaziranja natrag ide prema zacrtanom cilju.

Posjedujete li sve te kreposti? Posjedujete li povjerenje u Boga i povjerenje u same sebe?

Jeste li strpljive u križevima, imate li ustrajnosti u dobru? Jeste li oduševljene u vjeri i prožete snažnom voljom?

Jakost se protivi bojažljivosti. Bojažljivost je mješavina sebeljublja i straha da nećemo uspjeti i da ćemo možda biti ismijani. Tu je strah od preuzimanja odgovornosti, jakost isključuje strah pred naporom i zaprekama, protivi se i strašnoj „bolesti“ pred onim „što će ljudi reći“, pred ljudskim obzirom koji truje i ubija i vjeru i ljubav. Ništa ne uništava toliko dobrih želja koliko ljudski obzir.

Budite svjesne toga da čast biti kršćanin i time se ponositi nosi sa sobom i odgovornost da to budemo i životom. A kako je velika čast biti članom velike obitelji ženske mladeži Katoličke akcije što sa sobom nosi i dužnost da se sve to hrabro svjedoči u svim životnim okolnostima, a ne samo na sastancima.

Jakost isključuje tjesnogrudnost i uskoću promatranja životnih prilika koje oduzimaju hrabrost i ispunjavaju strahom pred pothvatima, kao da sve ovisi o nama. Spremno otjerajte takve mane. Crkva treba hrabre duše, duše koje bez straha prihvaćaju svoje dužnosti za ovaj trenutak i žive u svakoj prigodi puninu kršćanskim životom.

Kako postići ovu veliku kršćansku krepost?

U prvom redu, treba biti svjestan svoje ljudske krhkosti, svoje slabosti i ograničenosti, što će nas potaknuti da se potpuno predamo u ruke Božanskog umjetnika.

Izbjegavajte sve što bi vas moglo duhovno obeshrabriti i zarobiti osrednjošću. Imajte dnevni raspored i ne predajte se komotnosti.

Ne ugađajte tjelesnim sklonostima. Sve predajte Bogu. Lijenost je izvor mnogih mana, naročito nečistoće, učite se svladavati i u malim stvarima. U tome je smisao malih žrtava. Vježbajte volju i dopuštenim stvarima kako biste se mogle spriječiti u nedopuštenima. Čitajte knjige koje će vas ohrabriti poticajnim primjerima, osobito mladića i djevojaka koji su se velikodušno žrtvovali za Krista i duše.

Ali na poseban način nastojte posjećivati Isusa u euharistiji. Ne završava li se svaka propovijed i nagovor poticajem za često primanje sv. pričesti?! Sv. Toma je napisao da euharistija poziva na djelovanje. A sv. Augustin u jednom nagovoru stavlja u Isusova usta rečenicu: „Ja sam hrana jakih i velikih duša; jedite me i bit ćete jaki!“

ISPIT SAVJESTI

Današnje evanđelje naglašava nam dvoje:  

Prije svega spoznaju da je Bog vrhovni cilj našeg života i da se potpuno povjerimo Božjoj providnosti.

Znamo da je temelj svakog doba život. A tko nam ga je dao? Već je svako dijete na prvoj stranici Katekizma naučilo: Dao nam ga je Bog. I ne samo da nas je stvorio već nam proviđa sve potrebno za život i održava nas svojom svemoćnom milošću. Sv. Pavao to izriče tvrdnjom: „U Bogu živimo, mičemo se i jesmo.“

Pripadajmo Bogu!

Postavimo sebi još jedno pitanje: Zašto nas je Bog stvorio? Bog je s nama, bez sumnje, imao neki cilj dostojan njega i prikladan za čovjeka. Taj cilj jest želja i težnja za srećom. Dijete nalazi sreću u igri, mladić i djevojka u zabavama koje odgovaraju njihovoj dobi, zreli ljudi u svojom pothvatima; sreću traži i starac koji moli: podari mi malo mira i strpljivosti u ovim mojim posljednjim danima.

Međutim, većina ljudi nije sretna. Zašto? Zato što sreću ne traže gdje ju se može naći.

Koliki je traže u bogatstvu, na njih se može primijeniti izreka sv. Bernarda koji kaže da se bogatstvo stječe uz napor, čuva uz strah, a gubi u žalosti.

Mnogi traže sreću u častima, a o njima Sv. pismo kaže da su dim koji se brzo raspline.

Koliki sreću traže u užitcima, a oni ostavljaju gorčinu u ustima i grižnju u srcima.

Izgleda da pravu sreću nalaze oni koji slijede izreku sv. Augustina: „Nemirno je ljudsko srce dok ne otpočine u Bogu!“

Bog, i samo Bog, cilj je našega života, a onda i izvorište naše sreće.

Imajmo potpuno povjerenje u Božju providnost. Isus nam je rekao da Otac naš nebeski zna što nam je potrebno, da neprekidno budemo svjesni da nam je Bog otac i da sve upravlja na naše dobro, imajmo povjerenje u njega i to nam je dosta. Jedna lijepa poslovica kaže da ni list sa stabla ne padne bez Božje volje. Zato ponavljam: I u radosti i u žalosti klanjajmo se i vjerujmo u njegove božanske nacrte. Živimo svoju vjeru kao dijete u zagrljaju svoje majke. Bacimo se u Isusov zagrljaj i recimo, poput apostola: mi vjerujemo tvojoj ljubavi!

Kada ćemo umrijeti? Možda danas, možda sutra, ovoga tjedna, mjeseca ili godine, možda za deset, dvadeset, tridest, sedamdest… godina, kada? To ne znamo. Kako ćemo umrijeti? U milosti ili u grijehu? Ne znamo. Isus nas zato opominje da budemo budni, doći će, kao kradljivac. Budimo spremni.

Gdje ćemo umrijeti? U krevetu, na cesti, u šumi, na trgu? Kako odgovoriti na ta pitanja? Želimo li da nas smrt ne zatekne nepripravne, nastojimo biti spremni danas. Budemo li svjesni da se svakog trenutka približavamo prelasku u vječnost, nastojimo biti neprekidno spremni i budni.

Pripravljajmo se na smrt. Kako? Hodamo li životom puni života ili pak nosimo u sebi klicu vječne smrti?

Umiremo svakog dana pomalo svemu onome što ćemo ostaviti na zemlji. Pripremajmo se pak svake večeri iskrenim pokajanjem za prelazak u vječnost. Zahvalimo Bogu što nismo umrli u onaj dan, na onome mjestu i u onome trenutku kad smo bili u grijehu ili u opasnosti da zapadnemo u teški grijeh. Molimo za milost ustrajnosti.

Brinimo se i za spas duša naših bližnjih.

Njegujmo posebnu pobožnost prema Presvetoj Djevici, često se pričešćujmo. Sv. pričest sjeme je vječnoga života. „Tko bude jeo moje tijelo, neće umrijeti nikada!“

Želite li znati kakva će biti vaša smrt, ispitujte zato svoj život!

(Krasica, 20. svibnja 1945.)

Najave