U zajedničkom životu često dolazi do nesporazuma, zastranjenja. Često nam se čini da je netko prešao sve granice i da ono što radi nije dobro. Nismo pozvani suditi druge, ali ne možemo i ne smijemo biti ravnodušni, kao da se to nas ne tiče. Svaki drugi čovjek naš je brat, naša sestra. Dužnost nam je opomenuti ga u četiri oka, nasamo, a ne o njemu drugima prepričavati i ono što jest i ono što nije.

         Svjesni smo, nažalost, da se i opomena u četiri oka često vrlo teško prihvaća. Riskiramo i to da nas onaj drugi zamrzi zbog toga, odbaci, jer svi su drugi krivi, a ne on, drugi su mu zavidni, ljubomorni, i nije istina ono što mu mi govorimo. No, uza sve to dužnost nam je brata opomenuti, upozoriti. Ne učinimo li to sukrivci smo njegova zla, ne želimo mu dobro, guramo ga u propast. Izgubit ćemo svoj mir.

         Ali, ako smo ga s ljubavlju opomenuli – a on nas zbog toga i odbacio, prezreo – mi ćemo ipak sačuvati svoj mir,  a za našeg brata, našu sestru možemo se Bogu moliti i tražiti drugu prigodu da mu pomognemo vratiti se na pravi put. Često je to preteško, ali što se zbog brata ili sestre ne isplati?

         A prihvati li onaj drugi bratsku opomenu, tko li će biti sretniji od nas?

 

 

Ove web stranice koriste kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Molimo da prije korištenja web stranice pročitate opće uvjete korištenja, uvjete zaštite osobnih podataka i Informacije o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Zatvori' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.