Tko voli ohola, naduta čovjeka koji se pravi važan, koji uvijek ističe sebe, uvijek se gura na prvo mjesto. Takav je uvijek bučan i spreman sve učiniti kako bi ljudi o njemu stekli dobro mišljenje i hvalili ga. Ono što on radi – to je najbolje, on sve zna, u sve se razumije, sve može. Što sve nije sposoban ili spreman učiniti da se i mediji njime bave?

         No, takav je čovjek uvijek napet jer se boji da netko ne otkrije i njegove slabe strane – a ima ih i mnogo. On je u raskoraku onoga što jest i onoga kakav mora izgledati drugima. A to stvara stres, nervozu. Takvome su i noći mučne. Ne može mirno spavati. Uvijek ga nešto progoni, ne nalazi mira.

         Međutim, malen, jednostavan i ponizan čovjek nikada sebe ne ističe, uvijek je s drugima strpljiv, spreman slušati drugoga. On jednostavno zna da sve ne može, da nije za sve sposoban i osjeća da su mu potrebni drugi – otvoren je za druge. On se ne ističe i ne traži ni zbog čega ljudske hvale. Njegova jednostavnost, poniznost obogaćuje i druge. Takav je čovjek voljen i posvuda dobrodošao. San mu je miran, a on sretan i spokojan.

         A kakav sam ja? Na to pitanje pravi odgovor mogu dati samo oni koji sa mnom žive.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Biti nagao, sve htjeti odmah ovdje i sada i kako ja hoću stvara kod ljudi napetost, uzrujanost. Nervoza raste i nerijetko prerasta i u žučljivu svađu. Čemu sve to i kome to ide u prilog. U tako napetoj situaciji čovjek kao da nije sposoban kontrolirati samoga sebe, svoje postupke. A riječi teške i uvredljive samo lete.

A kratko vrijeme nakon toga, kad se čovjek uspije smiriti, rekli bismo staviti nogu na loptu, čovjek se osjeća tako jadno. Žao mu je što je povrijedio tako drage i bliske osobe koje to nisu ničim zavrijedile. Teško mu je, čak ako je i postigao što je htio – jer je to za njega zapravo poraz. Ne možeš biti sretan gazeći druge.

Što je potrebno? Malo strpljivosti s drugima, kao što želiš da i drugi za tebe imaju strpljivosti i razumijevanja. Strpljiv čovjek pomaže drugima i sam sazrijeva u mudraca. Strpljiv čovjek nikome ne čini nasilja. Strpljiv čovjek progovara samo nakon duga razmišljanja i tek onda djeluje. To je zapravo garancija da će prema drugima uvijek biti dobar.
Možemo li onda reći da si dobar samo ako si strpljiv?

Hvala. Ta jednostavna riječ u sebi nosi veliko bogatstvo ljudskog srca i sposobna je stvarati čudesa svaki dan. Za neizmjerno mnogo toga trebamo reći hvala mnogima oko nas koji nas vole, koji nam pomažu, koji su uz nas i u radosti i u žalosti.

Treba od srca reći hvala skrbnom i dobrom mužu i ocu koji se toliko trudi za dobro svoje obitelji. Hvala pripada nesebičnoj i samoprijegornoj ženi i majci koja se sva razdaje u ljubavi za svoje. Hvala treba reći i sijedom starcu i nemoćnoj starici za svaku lijepu riječ koja je plod životnog iskustva. Hvala treba reći i mladiću i djevojci, sinu i kćeri za svaku njihovu dobru gestu koju su iskazali drugima. Ako kažemo hvala i malom djetetu, makar to bilo i za sitnicu, izgrađujemo njegovu plemenitost, pomažemo mu da postane dobar čovjek.

I mogli bismo još mnogo toga nabrajati zašto i kome bismo trebali reći hvala. Sigurno bi tu trebalo spomenuti život, zdravlje, tako divan svijet, tolike drage osobe, toliko vrijednih i odgovornih ljudi koje možda i ne poznajemo, a oni se svojim radom brinu za našu bezbrižnost, sigurnost.

Hvala se ne može zamijeniti plaćanjem. Hvala je uvijek odraz ljubavi, zadovoljstva, sreće i mira. Riječ hvala preobražava ljude, čini ih boljima. Riječ hvala uvijek je blagoslov koji primamo od Boga i dijelimo ga s drugima. I zato uvijek reci hvala za sve!

Gdje ljudi zajedno žive često se javljaju nesporazumi, nerazu-mijevanja, razilaženja u mišljenjima. Nismo svi jednaki i ne mislimo svi isto. Zlo bi bilo tjerati ljude da moraju prihvatiti naše mišljenje, naše stavove. Prije svega bismo mi trebali prihvatiti druge onakve kakvi jesu i poštivati ih kao drukčije od nas. Zar to isto ne očekujemo za sebe od drugih?

A kad se dogodi, a dogodi se nažalost često, da drugoga čak i nesvjesno povrijedimo, recimo mu: oprosti! To je mala riječ, ali kad proizlazi iz dubine našega srca i izražava naše iskreno žaljenje za nanesenu uvredu – ona čini čudesa. Onaj koga smo povrijedili, oprostit će nam, zaboraviti naneseno zlo, pomoći će nam – postat ćemo bolji prijatelji. Ali, ako onaj drugi i ne postupi tako na našu molbu za oprost, mi ćemo ipak zadobiti mir, a za tog drugog možemo strpljivo moliti i čekati neku drugu priliku.

I mi moramo prihvatiti od drugih svaku, pa i najmanju gestu koja izražava žaljenje za zlo koje su nam nanijeli i – oprostiti, pomiriti se. Bez oproštenja, bez pomirenja ne može se živjeti, a s njima život postaje uistinu lijep.