Koliko li se puta čovjek nađe u situaciji da sudi drugoga? On je ovakav ili onakav! Rekao je to ili ono, i mogli bismo još dugo nabrajati govoreći o drugima. I kao da uživamo u tome da kod drugoga nađemo ono što ne vrijedi, ono što će ga poniziti, što će mu oduzeti dobar glas. Skloni smo često i sitne stvari koje nisu dobre kod drugih toliko uveličavati kao da je to nešto strašno.

         Zašto je to tako? I imamo li mi pravo suditi druge? Da bi se donijelo pravedan sud treba mnogo toga znati o drugome. Trebalo bi najprije s tim drugim, prema narodnoj mudrosti, zajedno pojesti vreću soli i tek onda suditi. Jedno se ne smije smetnuti s uma: i mi smo samo ljudi – i mi griješimo. Bismo li jednako olako sudili sebe kao što brzo osuđujemo druge? Zar nisu često naše pogreške mnogo veće i teže od onih koje olako osuđujemo kod drugih?

         Bolje je ne suditi druge, da i sami ne budemo osuđeni!

Čudna je riječ Gospodinova: »Ne opirite se Zlomu!« Zar snaga duhovnog života i nije u borbi sa Zlim? Ova Kristova riječ ipak ne označava bijeg od borbe, nego govori o metodi borbe protiv Zloga. Borba koja započinje u susretu sa Zlim  očituje se pobjeđivanju samih sebe da na zlo ne odgovorimo zlim, na uvrjedu uvrjedom, na bol stvaranjem još veće boli. Ljubav koja je okvir Božjega zakona prekid sa Zlim pronalazi u zajedništvu s Dobrim koji obznani spasenje svoje. (fra Bojan Rizvan)

         Mobiteli su kod mnogih po cijele dane u funkciji. Čak i na ulici, u autu, autobusu. Htjeli to ili ne slučajni prolaznici ulicom, ili ljudi umorni od posla i u svojim brigama dok šutke i strpljivo čekaju da autobus stane na njihovoj stanici, moraju slušati tvoj razgovor ili svađu, ili dogovaranje ili pak tvoj glasni smijeh koji je valjda nekome upućen, jer držiš mobitel čvrsto priljubljen uz uho. No, tog drugog ljudi uz tebe ne vide, a čuju samo tebe. Što si ti ljudi mogu misliti?!

         Kakva to može izgledati nastava u školi kad počesto nekome zazvoni mobitel? Koliko li se tek pošalje poruka za vrijeme nastave ili se fotografira ili snima? A kad mobitel zazvoni svojim prodornim zvukom u kazalištu ili u crkvi? A da "zlo bude veće" vlasnik mobitela ne isključuje ga, nego se okreće prema drugima kao da bi htio otkriti "krivca" i time svratiti pozornost sa sebe zbog neugodnosti. Ali, ljudi ipak dobro čuju i znaju odakle zvuk dolazi. A što si tek tada ljudi mogu misliti?

         Možda bi trebalo i mobitele podrediti pravilima lijepog ponašanja, poštivanja drugih, suosjećanja za druge, zar ne?

         Ima nebrojeno razloga da se raduješ već ujutro kad se probudiš. Dočekao si još jedan dan. Dana ti je mogućnost da ono što si jučer za danas planirao započneš ostvarivati. Tomu se treba radovati.

         U tvojoj je moći da i ono što jučer kod tebe nije bilo dobro, danas pokušaš promijeniti vodeći računa da nikoga danas ne povrijediš svojim postupcima, riječima. To će te učiniti sretnim, radovat ćeš se. U tvojoj je moći da ti današnji dan bude lijep. Ti možeš učiniti da i oni koji s tobom žive, rade ili će te susresti zbog tebe danas budu bolji, vedriji, radosniji, jer si ih ti na to potaknuo svojom radošću.

         Istina, za sve to potrebno je nešto napora i dobre volje, možda i pokoja žrtva. Ali, jedno je sigurno, ako te drugi danas zbog tvojih postupaka budu blagoslivljali – bit ćeš radostan, sretan. I radovat ćeš se za sav uloženi trud današnjeg dana. Dapače, navečer ćeš planirati još bolji, radosniji sutrašnji dan i spokojno ćeš u tim planovima usnuti s osmijehom na licu – radostan.