Živimo pod istim krovom, susrećemo svaki dan ista lica koja su tu s nama i radi nas. Jesmo li im kada zahvalili za to, iskazali im pažnju? Ako bolje zagledamo u dubinu srca tih dragih osoba oko nas, osjetit ćemo njihovu ljubav za nas. Ta ljubav ih pokreće svaki dan da se rado za nas žrtvuju, da nam služe, da nas čine sretnima. I kao da za to ne očekuju upravo ništa. Sretni su dok usrećuju nas. I to čine rado i godinama.

         I u starosti, kad postanu nemoćni, ljubav za nas ne jenjava. Ali tada oni trebaju više pažnje, potrebni su naše pomoći. Ta to su moji roditelji, roditelji moga muža, moje žene. Nisu zaslužili neki kut u stanu, ili samo sobičak gdje danima samuju ili pak starački dom gdje će najmanje smetati. Trebaju našu pažnju, naše vrijeme koje ćemo provesti s njima u razgovoru, trebaju našu ljubav. Samo ih to može činiti sretnima, život ispunjenim.

         Samo pažljivo i dobro srce čini druge sretnima i time postaje samo sretno. Možda je ipak našem vremenu najpotrebnije mnogo pažljivosti koja jedina može ljubav oživotvoriti i vratiti nadu onima koji su svaku nadu izgubili.

         Istina kod ljudi često puta nije dobrodošla, jer ona otkriva ono što jest, a ne ono što bi oni htjeli da bude. Laž im je draža jer im ona pomaže stvoriti sliku o sebi kakvu god žele. I zato se laž tako često koristi, jer ako si rekao jednu laž, vrlo ćeš brzo morati izmisliti neku drugu, da te ne bi netko otkrio da lažeš. Ubrzo ćeš doći do toga da ni sam više nećeš znati što je kod tebe istina a što laž. Osjetit ćeš što znači živjeti u paklu.

         A čemu sve to – jer moraš biti svjestan da će i drugi prije ili kasnije otkriti tvoju laž. A što onda? Nije li bolje uvijek govoriti istinu koja je jučer, danas i sutra uvijek ista. Nema onda strahovanja. Ljudi će te prihvatiti takvog kakav jesi i bit ćeš sretan. Drugi će se onda na tebe moći sa sigurnošću osloniti, ali i ti na istinite. Znat ćeš što znači živjeti u raju.

         Za istinu su mnogi kroz dugi vijek povijesti bili spremni sve žrtvovati, pa i vlastiti život. I u naše vrijeme, i u našoj sredini bilo je i ima takvih. Tko bi se usudio žrtvovati za laž, ili za nju život svoj dati? Takve povijest ne bilježi.

         Samo istina ima budućnost, samo će istina ostati vječno kao i svi istiniti.

         U zajedničkom životu često dolazi do nesporazuma, zastranjenja. Često nam se čini da je netko prešao sve granice i da ono što radi nije dobro. Nismo pozvani suditi druge, ali ne možemo i ne smijemo biti ravnodušni, kao da se to nas ne tiče. Svaki drugi čovjek naš je brat, naša sestra. Dužnost nam je opomenuti ga u četiri oka, nasamo, a ne o njemu drugima prepričavati i ono što jest i ono što nije.

         Svjesni smo, nažalost, da se i opomena u četiri oka često vrlo teško prihvaća. Riskiramo i to da nas onaj drugi zamrzi zbog toga, odbaci, jer svi su drugi krivi, a ne on, drugi su mu zavidni, ljubomorni, i nije istina ono što mu mi govorimo. No, uza sve to dužnost nam je brata opomenuti, upozoriti. Ne učinimo li to sukrivci smo njegova zla, ne želimo mu dobro, guramo ga u propast. Izgubit ćemo svoj mir.

         Ali, ako smo ga s ljubavlju opomenuli – a on nas zbog toga i odbacio, prezreo – mi ćemo ipak sačuvati svoj mir,  a za našeg brata, našu sestru možemo se Bogu moliti i tražiti drugu prigodu da mu pomognemo vratiti se na pravi put. Često je to preteško, ali što se zbog brata ili sestre ne isplati?

         A prihvati li onaj drugi bratsku opomenu, tko li će biti sretniji od nas?

         Nijedno oružje na ovome svijetu nije tako ubojito kao jezik. Jezikom ljudi iznose ono što im je u srcu i na umu. Ako je ono što želimo reći dobro promišljeno, onda će jezik iznositi blagotvornu riječ koja će radovati i nas i druge. Ali, ako je jezik "brži od pameti", onda će riječ biti oštar mač koji će sijati zlo, mržnju, nepravdu. Lajavi jezik ogovara, laže, kleveće i drugima donosi zlo, nesreću – a sebi samome pakao koji mu nigdje ne da mira. Kao posljedice zlog jezika, štete su nesagledive i nikad se u potpunosti ne mogu ispraviti. Takve rane dugo bole.

         A ono što ne bi želio da drugi tebi učini – ne čini ni ti drugome! Daleko neka je od tebe svako ogovaranje, laž ili kleveta koja bi bila uperena protiv drugoga. Ispuni svoje srce ljubavlju prema drugome pa ćeš znati drugoga opravdati, oprostiti mu i zaboraviti zlo koje je bilo namijenjeno tebi.

I tvoj će jezik donositi mir i blagoslov.