Danas se nalazimo u jednom pomalo konfuznom razdoblju ne samo u pogledu ekonomije, politike, već i vjere. Veći di ljudi se žele krstiti, pričestiti, krizmati, oženiti u Crkvi s jedne strane a s druge strane otpor tih istih prema katehizaciji za pripremaju sakramente. Tako se događa da mnogi kršćani primaju nešto i sudjeluju u nečemu što ne razumiju i ne poznaju. Jedan dio onih koji sudjeluju u katehizaciji, napose svećenici, kao se ne bi zamjerili onima koji odbijaju pouku za sakramente a žele sakramente, unatoč jasnom nauku Crkve u tim situacijama, popuštaju i na taj način stvaraju indiferentne kršćane.

Klasičan primjer svakodnevno slušam od kolega svećenika, roditelji žele krizmati dijete a ne ispunjavaju one osnovne uvijete, a to su:

  1. da sami budu katehizirani: da dolaze na nedjeljnu misu, da žive evanđeoske vrednote;
  2. ne šalju djecu na pouku i nedjeljnu misu i traže nešto što im čak ne treba (jer ne misle da je potrebno ići u crkvu, biti aktivni član župne zajednice).

 

U tom dvostrukom življenju često dolazi do napeti odnosa sa župnikom. Zakonik kanonskog prava jasno kaže: «da se oni koji mole sakramente priprave za njihovo primanje potrebnom evangelizacijom i katehetskom poukom, pazeći na odredbe koje je izdala mjerodavna vlast.» (kan 843§2). Sigurno da ne smijemo tu zaboraviti onu nadnaravnu dimenziju sakramenata, ali odrasli ne postaju u potpunosti dionici te milosti koja se daje u sakramentima bez svjesnog i slobodnog sudjelovanja i osobnog susreta s Gospodinom. Spasenjska milost nije ništa drugo nego istinski susret s Isusom Kristom. Stoga je važno da svaki vjernik, a napose roditelj bude prožet tom sakramentalnom milošću, da tu sakramentalnu milost očituje u eklezijalnoj dimenziji – u sudjelovanju života župne zajednice. Stoga, onoga kojemu je pričest, krizma, ženidba puka formalnost ne treba prepuštati tim sakramentima, jer osoba nije otvorena da primi te darove, već pod prisilom nešto prima. Do toga je došlo, jer djeca i mladi nemaju od koga učiti, nemaju s kim živjeti te darove: od djece tražimo da sve znaju, a mi? Mišljenja sam da župna kateheza nije samo za djecu i mlade, nego i za odrasle koji će rasti u svojoj vjeri i istinski je živjeti. Svi sakramenti koje mi primamo trebaju voditi prema središnjem sakramentu a to je sv. Misa - euharistija, a najveći pokazatelj je kako živimo sakramentalnim životom je nedjeljna misa u župi.

 

            Što s onima koji ne pokazuju ni minimuma vjere, a žele sakramente? Takve najprije treba pripremiti i katehizirati, jer sakramenti nisu apsolutno pravo na što netko ima, već su Božji dar onima koji to žele primiti. Crkveno pravo jasno kaže: može se krizmati onaj koji je prikladno poučen (kan. 889§2), te ide dalje i kaže: neka roditelji i pastiri duša vode brigu da se vjernici (djeca) za njegovo primanje pravo pouče (kan. 890). Dokument na Svetost pozvani naglašava: «Da bi vjernici laici mogli ispuniti svoje kršćansko poslanje u svijetu, potrebno im je odgovarajuće znanje, kao i svijest koja počinje otkrivanjem vlastitog poziva i spremnošću živjeti ga kroz ispunjenje svoga poslanja. To će značiti da se moraju suprotstavljati nesklad između vjere koju ispovijedamo i svakidašnjeg života (usp. GS 43).

 

Zaključak

Svima nam je poznata ona zgoda iz evanđelja o dvojici Isusovih učenika u Emaus (Lk 24, 13-35). Neznanac iza koga se skriva sam Gospodin pridružuje se dvojici učenika na njihovu putu u Emaus. Po sakramentu krštenja postali smo Isusovi učenici u stalno smo na putu u Emaus. Taj naš Emaus je rast u crkvenosti, vjeri, u življenju kršćanske vjere i Isus želi biti dio našeg puta. Tako da nikad nismo sami na putu ako Krista prihvatimo.

vlč. mr. sc. Ilija Jakovljević

 

Ove web stranice koriste kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Molimo da prije korištenja web stranice pročitate opće uvjete korištenja, uvjete zaštite osobnih podataka i Informacije o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Zatvori' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.