Sklapanje ženidbe u vjerskom obliku traži da dotični vjerski službenik koji prisustvuje u ime Crkve obredu vjenčanja ima moralnu sigurnost da ništa ne priječi valjano sklapanje ženidbe (kan. 1066). Mogu postojati određene stvari koje bi ženidbu samu po sebi činili nevaljanom a da  toga nisu svjesni ni sami zaručnici. Stoga je potrebno provjeriti (ispitati) protivi li se što sklapanju određenog braka. Svakako da se taj ispit ne može smatrati čisto formalnom obvezom, već kod samog ispita pokušati otkloniti ako postoji, ako je moguće, bilo što kako bi sklopljeni brak mogao uživati pravnu pogodnost.

           Tko obavlja izvide, zaručnički ispit prije vjenčanja?

 

            Izvide prije vjenčanja obavlja vlastiti župnik stranaka kojemu pripada i pravo da prisustvuje sklapanju ženidbe (usp. kan. 1067). Na pravi mah se čini kako je ovdje sve jasno. Međutim svjesni smo činjenice da zaručnici mogu biti iz iste župe u kojoj imaju prebivalište ili boravište ili jednomjesečni boravak, te imaju zajedničkog župnika; a mogu biti iz različitih župa i imati više župnika. Ako imaju više župnika tad izvide može obaviti bilo koji od njih, ali dužnost ima samo jedan od njih, u načelu onaj kome se prvo jave ili zamole da ih upiše za vjenčanje. Prijašnji Zakonik iz 1917. prednost je davao župniku zaručnice za vjenčanje i za izvide (kan. 1097§2). Ako zaručnici nisu u mogućnosti zajedno doći pred istog župnika tad može izvide za zaručnika obaviti zaručnikov župnik, a za zaručnicu župnik zaručnice. Župnici ne bi trebali olako prepuštati drugom svećeniku ili đakonu u župi da obavi umjesto njih izvide. Kad je riječ o župnim vikarima on može imati povremeno ženidbene izvide, napose ako poznaje dotične. A da bi to trajno vršio umjesto župnika potrebno je imati dopuštenje ili pristanak mjesnog ordinarija.

            Danas se javlja jedan drugi pastoralni problem da zaručnici ne žele sklopiti ženidbu u vlastitoj župi i pred vlastitim župnikom, već biraju njima prihvatljivija mjesta. Njihovo je slobodno pravo da biraju mjesto gdje će sklopiti ženidbu, uvijek obdržavajući propise Crkve.

Ako zaručnici odlaze izvan vlastite župe tko u tom slučaju radi izvide? Pastoralno i pravno je uputno da i tad obavi jedan od njihovih vlastiti župnika. Kad utvrdi da se ništa ne protivi vjenčanju tad zaručnicima izdaje Otpusnicu, koja je dokaz da je učinjen ženidbeni izvid i da mogu sklopiti ženidbu pred svakim ovlaštenim vjenčateljem. Međutim, mnogi župnici da bi izbjegli cjelokupni administrativni postupak, najradije zaručnicima daju Dopuštenje za sklapanje ženidbe izvana vlastite župe, što nije pogrešno, ali nije najbolje pastoralno rješenje. U tom slučaju izvide treba obaviti onaj župnik na čijem će se području održati vjenčanje. Sad se krije opasnost da se zbog kratkoće vremena ne obavi kvalitetan ženidbeni izvid i da župnici preko određenih stvari (nedostatak nekih dokumenata) olako pređu.

Župnik ne smije prisustvovati vjenčanju, ako prema kanonskim propisima nije ustanovio slobodno stanje zaručnika, pa ni u slučaju kad prijeti konkubinat ili svjetovna ženidba bez crkvene, što više niti onda, kad je osoba posve sigurna da u konkretnom slučaju nema nikakve smetnje (Instrukcija iz 1921. i 1941.).

 

Smisao zaručničkog ispita

            Smisao prvotno nije da se otkrije zlobnika koji „mala fide“ tj. s nakanom da prevari, želi sklopiti ženidbu. Vjerujemo da većina zaručnika pristupa u dobroj nakani i vjeri sakramentu ženidbe. Međutim, zaručnici dovoljno ne poznaju kanonske propise te ih tokom ispita treba na određene stvari uputiti ali i poučiti što sve može stajati na putu valjanom i dopuštenom sklapanju braka. Napose treba biti oprezan kad se radi o ženidbama između katoličke i krštene osobe, te katoličke i nekrštene osobe. Potrebno je zaručnicima objasniti ne samo pravno formalne stvari već iznad svega vjersko kulturološke koje su sastavni dio budućeg braka.

Zaručnički ispit treba pomoći da se izbjegnu nevaljane ženidbe, a i ženidbe koje nemaju izgleda na uspjeh. Župnici ovom prvom dijelu uglavnom pristupaju savjesno, na način da popune formular. Međutim, svjedoci smo sve većeg broja propalih brakova i postavlja se pitanje kako župnici nisu uspjeli, barem djelomično, uočiti da je pojedini brak osuđen na neuspjeh i potaknuti zaručnike da još jednom razmisle. U ženidbenim postupcima za proglašenje braka ništavnim određeni broj navodi župnike kao svjedoke kako njihov brak nije bio valjano sklopljen ili da su postojali određeni problemi i prije sklapanja braka koji su toliko utjecali da je brak doživio krah. Postavlja se pitanje da li je župnik u određenom slučaju, pozivajući se ne samo na pravne propise, već i na svoju savjest mogao reći da ne može kao službenik Crkve biti prisutan kod sklapanja braka. Zasigurno da to nije lako, ali još je teže nešto učiniti protiv svoje savjesti. Župnik ima jednu vrst moralne odgovornosti za dotični brak, te snosi jedan dio suodgovornosti ako taj brak ne uspije. Kaže narodna poslovica: „bolje spriječiti nego liječiti.“.

           

vlč. mr. sc. Ilija Jakovljević

           

 

Ove web stranice koriste kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Molimo da prije korištenja web stranice pročitate opće uvjete korištenja, uvjete zaštite osobnih podataka i Informacije o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Zatvori' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.