Papa Pavao VI. trajno je ujedinio hrvatski dio Istre apostolskim pismom "Prvih godina XIX. stoljeća" (Prioribus saeculi) od 15. listopada 1977. godine. Spomenutom je bulom Pazinska apostolska administratura ušla u sastav Porečke biskupije koju je ranije bio sjedinio s pulskom papa Leon XII. bulom "Mjesto blaženoga Petra" (Locum beati Petri) od 30. lipnja 1828. godine. Apostolsko pismo Pavla VI. stupilo je na snagu 8. siječnja 1978. godine, a proslava crkveno-pravnog sjedinjenja održala se u Eufrazijevoj bazilici u Poreèu 8. i 9. travnja 1978. pod geslom "Istarska Crkva jedna."

Računa se da je Istra bila crkveno-administrativno uređena 524. godine suglasnošću pape Ivana I., bizantinskog cara Justina i italskog kralja Teodorika. Tada su uzakonjene biskupije Poreč, Pula, Pićan, Novigrad, Kopar i Trst, te vjerojatno Cissa i Sipar.

Porečka se biskupija smatra najstarijom i prvom u Istri. Njezin vjerojatni prvi biskup Sv. Mauro podnio je mućeničku smrt u Poreču za vrijeme Decijeva progonstva (249.-251.) kako zaključuje dr. Šonje ili za Valerijanova (253.-260.) ili Dioklecijanova (284.-305.) kako misle drugi znanstvenici na temelju proučavanja arheoloških nalaza i hagiografskih svjedočanstava. Biskupija se na početku poklapala s porečkim agerom koji se od mora protezao u unutrašnjost između Mirne i Lima obuhvativši Motovun, Pazin i Žminj. Nakon propasti Cisse njezino je područje - Rovinj, Bale, Svetvinčenat i Dvigrad - oko 780. godine pripalo porečkoj biskupiji. God. 1784. austrijsko-mletačkom nagodbom granica biskupije uredila se prema državnoj granici. Nagodbu je uzakonio papa Pio VI. 1788. bulom "Super specula militantis Ecclesiae". Tada je biskupija dobila buzetski a izgubila pazinski dekanat. Poslednji zahvat pape Pavla VI. vratio je porečkoj biskupiji buzetski i pazinski dekanat te dodao pićanski i umaško-oprtaljski dekanat.

Pulska je biskupija nešto mlađa od porečke, ali je i ona dala svog prvog mučenika Sv. Germana 284. godine za vrijeme Numerijanova ili Dioklecijanova progonstva. Prva pulska bazilika nepobitno svjedoči da je u Puli postojao biskup kao i paralelne ranokršćanske bazilike iz V. st. u Nezakciju, iako se prvi poznati biskup spominje 510. godine. Biskupija se ispočetka poklapala s granicama pulskog agera koji se uz istočnu obalu Istre protezao do rijeke Raše. Mutvoran i Barban smatraju se najstarijim sjedištima zbornih kaptola u biskupiji (VIII. st.), a Vodnjan se odvojio od Pule 1212. godine. God. 1028. pulskoj su biskupiji pripali labinski i riječki arhiđakonat. Državna je austrijsko-mletačka granica prepolavljala pulsku biskupiju. Ta je granica zadavala teške povremene brige biskupima kojima su carski dekreti zabranjivali vršenje jurizdikcije u austrijskom dijelu. Kad je spor oko biskupijske granice bio riješen na razini susjednih država, papa Pio VI. oduzeo je 1788. iz labinskog arhiđakonata tršanski dekanat i riječki arhiđakonat osim Rijeke pripojivši ih novoosnovanoj biskupiji sa sjedištem u Gradiški (Gradisca) do 1791. i dalje tršćanskoj biskupiji. Rijeka je tada pripala modruškoj biskupiji.

Pićanska biskupija spominje se od 524. godine s prvim poznatim biskupom Sv. Niceforom. Biskupija je do 1028. obuhvaćala labinski i riječki arhiđakonat, a do ukinuća (1788.) zadržala je 11 župa i 6 kapelanija. Tijekom stoljeća nekoliko joj je puta prijetilo ukinuće, a nakon ukinuća ušla je do 1791. u sastav novoosnovane biskupije sa sjedištem u Gradiški (osim ž. Grimalda), zatim u sastav nvoosnovane tršćanske biskupije.

Novigradska biskupija djelovala je od 520. do 1828. godine te je 1831. bila pripojena tršćanskoj biskupiji. Biskupija je bila mala, a gubitkom umaške zborne crkve još se više smanjila. Sva je bila u mletačkoj Istri, često je njome harala kuga i malarija, često je bila vrlo siromašna i pod upravom stranih biskupa. Austrijsko-mletačkom nagodbom iz 1784. i odlukom pape Pija VI. iz 1788. umaški je kraj bio pripojen novigradskoj biskupiji. Novigradska je biskupija bila inkorporirana tršćanskoj biskupiji od 1831. dalje.

Pazinska apostolska administratura bila je privremeno poratna tvorevina nastala 1947. godine. Ona je obuhvaćala hrvatski i slovenski dio tršćanske biskupije u granicama bivše SFRJ, izuzevši hrvatski dio tzv. zone B slobodnog teritorija Trsta tj. sav umaški dekanat, dio oprtaljskoga i župe Savudriju, Svetu Mariju na Krasu i Kaštel koje su pripadale piranskom dekanatu i koparskoj biskupiji. God. 1951. slovenski je dio tršćanske biskupije bio oduzet Pazinskoj apostolskoj administraturi. God. 1954. tj. nakon Londonskog memoranduma Sveta je Stolica sjedinila hrvatski dio zone B Pazinskoj apostolskoj administraturi uskladivši granicu s onom hrvatsko-slovenske republike. Nakon korekture te republičke granice 1956. godine prešle su pod Sloveniju hrvatske župe Gradina i Pregara i dio kapelanije Topolovac, ali su i dalje ostale crkveno sjedinjene s Pazinskom apostolskom administraturom do godine stupanja na snagu bule "Prvih stoljeća", kada su bile inkorporirane koparskoj biskupiji. God. 1968. BKJ uputila je Svetoj Stolici molbu za pripojenje Pazinske apostolske administrature Porečkoj biskupiji. I konačno (nakon Osimskog sporazuma) sveti je otac papa Pavao VI. definitivno riješio složeno pitanje granica naših biskupija i time zaokružio i objedinio mozaik istarske crkvenosti.