Svjedočanstvo, vlč. Atilije Nefat: Pod okriljem svetoga Jurja

Piše Tomislav MILOHANIĆ 

Vlč. Atilije Nefat, danas umirovljeni svećenik Svećeničkog doma „Betanija, rođen je 31.01.1937. u selu Jureši, župa Stari Pazin od oca Frane i majke Franice. Šest dana i noći gorjela je svijeća kad se Atilije rodio. Osim njega roditelji su imali još dvije kćerke, Ljubu i Jolandu, te sina Josipa. Djetinjstvo provedeno na selu. „Imam četiri sveca zaštitnika koji me prate kroz život: rodno selo se zove Jureši (moju obitelj baš zovu Jureši), na Starom Pazinu je sv. Juraj, prva župa Zrenj – patron sv. Juraj. Prezime Fakin je u selu Jureši, a i selo istog naziva – Fakini. Bile su tri kuće u mojem selu: dvije Kurelović, jedna Fakin. Jedan iz naše kuće bio je 12 godina u vojsci na raznim frontovima; nisu znali je li živ ili mrtav. Za vrijeme vojnikovanja družio se dosta s liječnicima i donio kući saznanje o ljećenju ljekovitim biljem. I moj otac je ponešto preuzeo, naučio od njega. Kao mali dječak sve sam to promatrao, upijao. Posebno sam volio rezbariti i svašta, svakakve predmete izrađivati od drva. Tako sam jednom i kompletan mini-vozić izradio. A za moga oca bi znali reći:’Ča mu oči vide to mu ruke naprave.’ Tako je dela moj utac. Ča vidi, to napravi. Bačve, vrata, raznu drvenariju, štanjadu, lambik za rakiju kuhati i druge korisne i vridne stvari ča se koriste u domaćinstvu i na kampanji. Mu je hodilo zidati, kamenje slagati, klesati. Uz njega počeja sam i ja  tako delati. Bija san u to zagrižen. Kako bin se vježba i nastavija se time baviti, uzeja san za šantula Feličeta, naučnika kod Žufića. Uzeja san njega za šantula sa namjerom da ću potle poli njega ja biti naučnik. Kad je pok. Sloković promaši, bili smo na mladoj maši u Pazinu. I kad smo se vraćali kući pitao me je otac: ‘Tilijo, biš ša ti za plovana?’ ‘Hote vi, ko ćete.’ Kako iz topa san ispalio. San ima druge misli. Za vrime ručka na mojoj mladoj misi je to bilo rečeno. Župnik Kalac ki je to čuo od oca je prenesa drugima. Bez obzira ča sam tako reagirao onda, odlučio sam se za sjemenište. U sjemenište su pošli dva iz Starega Pazina, Tone Kurelović i Ujčić iz Fakini, pa potle ja i Frane Kurelović. Franu nisu odmah pustili jer je nakon četiri kćere on bija prvi sin, prvi muški, triba bi bija ustati na kmeštini. Dosta se o tome onda vodilo računa.“ Unatoč ishitrenom odgovoru, koji se kasnije prepričavao kao anegdota, dječak se Atilije nedugo poslije toga odlučio za pazinsko sjemenište. Atilije je kao dječak zavolio prirodu a pogotovo ga je privlačilo pčelarstvo. Prateći oca prilikom jedne posjete pčelaru i promatrajući rad s pčelama i sam se u to zaljubio. Bio mu je to obljubljeni hobi kasnije kod župnikovanja u župama. Bavio se pčelama za službovanja u Zrenju, Karojbi, Rakotulama. Čak je sam izrađivao košnice i okvire, tragom afiniteta i vještine koju je baštinio iz djetinjstva..   

Na jednoj kosidbi kod Berma, kad je zajedno s ocem i bratom kao četrnaestogodišnjak kosio, osjetio je bolove u križima. Od tada prate ga kroz cijeli život razne zdravstvene tegobe. Nakon pučke škole na Starom Pazinu, nastavio je gimnaziju i teologiju u Pazinu koju je završio 1963. godine. Zajedno sa još trojicom svećenika – Jankom Gortanom, Marijanom Kancijanićem i Josipom Mikićem – zaređen je za svećenika na Petrovo u pazinskoj crkvi Sv. Nikole, a mladu misu slavio je dvadesetak dana iza toga u rodnoj župi Stari Pazin.    

Pun poleta i entuzijazma, već za Veliku Gospu stupio je na prva služba u Zrenju s podružnicom Salež, a povremeno, po potrebi, služio je misu u Toplicama sv. Stjepan. Prije njega bio je tamo 30 godina na župi vlč. Šime Červar kojega su fašisti pretukli, premlatili. Kada je trebalo spremno je pomogao susjednim župnicima. U početku bez ikakvog prijevoznog sredstva, osim dvije noge, kako sam kaže. Na Zrenju je službovao od 1963. do 1974. godine. Oko 3 godine služio je, upravljao susjednim župama Pregara, Gradina i Topolovac. Njegovo polje djelovanja bilo je od Mirne do Dragonje. Imao je dozvolu kvadrinirati: Zrenj, Pregara i Gradina svake nedjelje, a Salež i Topolovac naizmjenice svake druge nedjelje. U tim župama narod se uglavnom bavio poljoprivredom i stočarstvom. Industrije nije bilo a ni prijevoza do većih mjesta, zato je dosta naroda već bilo otišlo, ranije u Trst, onda u Slovensko primorje: Kopar, Izolu, Piran i u napuštenu zemlju u okolici. Zrenj je bio u svoje vrijeme pogranična zona – tuda se prelazilo preko granice u STT (Slobodni teritorij Trsta). Bilo je opasno pomoći strancima kod prelaska granice. Sjeća se vlč. Atilije zgode kada je jedan čovjek primio stranca, ili ga možda samo uputio kuda će proći preko granice, a to ga je stajalo 6 godina Lepoglave gdje je viđao pok. Stepinca. Znao je reći za budućeg blaženika „Sempre pregava“ (Stalno – ili uvijek – je molio.). „Samo selo Zrenj živjelo je dosta skromno. Tu su bili uglavnom ‘artižani’; krojači, postolari, zidari, a najpoznatiji kovači – poznati od Ćićarije do Umaga“, prebire po sjećanju Atilije. „Na Zrenju su manjkale osnovne potrepštine; nije bilo vode, struje, prijevoza drva. Ljudi su pomogli koliko su mogli jedi drugima. Ni biciklu nisam imao. Bila je samo jedna mala prodavaonica sa najpotrebnijim živežnim namirnicama.“ Nefat oslikava vjerski život ondašnjih hrvatskih župa koje su kasnije potpale teritorijalno pod Sloveniju.

„Uglavnom svi su bili kršteni. Nisu se baš gurali u crkvu, ali ono osnovna su imali: bili kršteni … i na kraju crkveno sahranjeni. Ti krajevi su spadali u nekadašnji kotar Buzet. Bilo je i onih koji su prihvatili komunističku ‘religiju’. Na nedjeljne mise dolazilo je prosječno: Zrenj četrdesetak, Salež tridesetak, a župe na slovenskom terenu: Pregara i Gradina do pedesetak i Topolovac dvadesetak. Kako-kada. Vjeronauk se uglavnom držao preko školskih praznika. Pristup sv. Sakramentima, ispovijedi i pričesti, kod puno pojedinaca bio je povremeno, a uskrsne su ispovijedi bile posječenije. Na dan sv. Jurja,  patrona župe Zrenj, kad je bilo više svećenika sudjelovalo, bilo je i do 50 vjernika na ispovijedi. U Pregari i Gradini su bile uskrsne ispovijedi puno zastupljenije. Patroni župa su se dosta častili. U Saležu na blagdan sv. Blaža znalo se okupiti dosta naroda i iz Buzeštine – kada se davao blagoslov grla i molilo se za zdravlje“. Iz Pregare i Gradine bilo je u pazinskom sjemeništu 7 đaka. Jedan od njih, Marijan Markežić, promisio je u Pregari nedugo nakon što je Atilije razrješen tih župa. Trojica svećenika koji su nakon vlč. Atilija Nefata u Pregari bili župnici u tim 3 župama u Sloveniji, bili su učenici pazinskog sjemeništa. Atilije rado i ponosom ističe da je bio zadnji Hrvat u tim župama. Nakon 11 godina župnikovanja na Zrenju (3 godine popunjavanje ispražnjenih župa u Sloveniji) 1974. godine preselio se Atilije u župe Karojba i Rakotule, a godinu kasnije dodijeljena mu je i župa Kaldir. „Ljudi su bili klasični vjernici. Tu je vjerski život bio tradicionalan, dosta živ, ma da nisu ni tu svi prakticirali vjeru. Civilnog pogreba nije bilo, osim jednoga. A i taj je rekao ondašnjem župniku da bi želio crkveni pogreb. Nisu mu ispunili zadnju želju. Bio je prvi koji je sahranjen civilno. Materijalne prilike bile su mnogo bolje nego na Zrenju. Što se vjerskog života tiče, u Karojbi su bile dosta brojne ispovijedi za prve petke. Dosta ljudi je prakticiralo hodočašća, na primjer u Beram pješke k Majci Božjoj  na Škriljinah, na Šublentu, u Rovinj sv. Fumi, u Pazin na Porcijunkulu, u narodu zvanu ‘Rim’. Vjeronauk bio je problem za sebe. Nakon završetka školske nastave ‘još i vjeronauk’, a i za vrijeme školskih praznika, kako se već moglo i umijelo“, prebire po sjećanju vlč. Atilije. Bolest u križima (išijas) i tegobe koje su ga još od školskih dana uznemiravale i mučile kulminirale su za vrijeme župnikovanja u Karojbi. Pokušavalo se s terapijeom u rovinjskoj bolnici. Slijedila je operacija diskusa u Rijeci i nakon toga oko 8 mjeseci intenzivne terapije u Rovinju. U to vrijeme zamjenjivao ga je vlč. Drago Petrović koji je s njim stanovao u Karojbi. Vrativši se iz bolnice nastavio je rad u župama, uz znatne poteškoće i na štakama. Olakotna okolnost bijaše da je mogao voziti, ali uz povećani oprez. Preporukom liječnika zatražio je od biskupa Nežića župu bliže moru radi morskog kupanja. I tako je 1982. godine došao u Štinjan. Zdravstveno se stanje donekle poboljšalo ali invalidnost je ostala, da bi deset godina kasnije uslijedile dvije operacije u deset ili 15 dana kojih posljedice nosi već 20 godina (otvor na boku), odnosno 30 god. od prve operacije 1980. Križ je to koji strpljivo nosi i podnosi još od djetinjstva.

U Štinjanu mu je bila najduža služba – 26 godina. Za vrijeme zadnjih dvih operacija i bolovanja opet ge je zamjenjivao vlč. Drago Petrović koji je tada bio u Puli na Vidikovcu. Oko 2 godine upravljao je iz Štinjan i župom Fažana. Za to vrijeme dao je prekriti krov nad prezbiterijem/oltarom i sakristijom (kompletna konstrukcija, grede i crijep) i elektrificirati crkvu. U Štinjanu su mu često pomogli bogoslovi iz pulskog sjemeništa „Redemptoris mater“, naročito vlč. Miroslav Paraniak kao đakon, a i drugi kod blagoslova obitelji. Zbog bolesti i teškoća sa kretanjem nije bio u mogućnosti bolje upoznati župu. „Župa Štinjan kad sam došao brojila je oko 450 osoba. Mjesto Štinjan i pola sela Padulj – što je poslije priključeno župi Veli Vrh – i još nekoliko razbacanih domaćinstava. Od 1984/85. postao je Štinjan jedno veliko gradilište. Zadnjih godina se osobito proširio dolaskom izbjeglica i prognanika. U vrijeme Domovinskog rata bilo je na tzv. Puntiželi oko 500 osoba iz B i H. Danas ima do 4000 stanovnika. Štinjan su ranije naselili uglavnom došljaci iz istarskih sela, iz Žminja, Pićna koji su dolazili ‘trbuhom za kruhom’. Među njima bilo je dosta Ćića koji su s ovcama dolazili na ispašu na pašnjake oko Pule.Vremenom su prihvatili stil gradskog života. Vjerski život se polako gubio, na što je utjecala i vojska. Dobar dio terena župe bio je vojni teren, pogotovo uz more, više tvrđava, vojnih objekata još od Austrije. Dobar dio toga je služilo do pada, odlaska JNA – propasti Juge. Na Puntiželi je bio hidrodrom. Sa druge strane prema Puli bili su rezervoari za gorivo. Na brdu ‘Punta Christo’ je pravi labirint –  najveća utvrda u okolici Pule. U župi je od sakralnih objekata danas samo župna crkva – zaštitnica sv. Margarita Antiohijska. Povrh mjesta bila je nekad crkvica ‘Sv. Maještada’ (veličanstvo preobraženja) koju je Austrija srušila zbog gradnje fortice (tvrđava). Bila je nekad ranije još jedna crkva ‘Šan Magera’ (Sv. Hermagora).“ Znatno se u župi radilo na sanaciji i obnovi župnih objekata. Pred dolazak vlč. Atilija Nefata na župu uređen je trošan župni stan i zid oko starog groblja, a za vrijeme njegova župnikovanja obnovljen je krov župnog stana – drvenarija, crijep i oluci. Obnovljena je crkva od krova do prvotnog poda: novi pod, nove klupe i ispovjedaonica; proširena sakristija, glavna vrata i prozori; učinjena dvorana za vjeronauk. Također je obnovljen zvonik i postavljen gromobran. Pred nekoliko godina u župi Štinjan vlč. Atiija nasljeđuje don Vinko Puljić koji poletnom gorljivošću nastavlja rad na Božjoj njivi.

Kroz razgovor s vlč. Nefatom o gradnji Crkve izvana i iznutra slaže se bogati mozaik  jednog životnog svjedočanstva prožetog žrtvom, nesebičnim marom i ljubavlju.